Intervju: Ivana Tišma osnivačica Školice arhitekture “Mali projektanti”

U intervjuu s Ivanom Tišma, osnivačem školice arhitekture “Mali projektanti” otkrivamo značaj ovakvih inicijativa za djecu i društvo u cjelini. Ova školica nudi kreativne programe koji podržavaju djecu u razvoju praktičnih vještina i razumijevanju kvalitetnog prostora. Razgovarali smo o tome zašto je važno učiti djecu da prepoznaju kvalitetan prostor od malena i kako to utiče na njihovu budućnost. Iako se ne bavi pripremom za arhitektonski fakultet, inspiriše djecu da postanu svjesni i odgovorni građani koji mogu doprinijeti kvalitetu prostora i grada u kojem žive. Djeca u Školici razvijaju vještine posmatranja, koncentracije, kreativnosti i timskog rada, stvarajući projekte u trećoj dimenziji. Školica arhitekture “Mali projektanti” trenutno djeluje u Podgorici, ali planira proširiti svoj uticaj na druge gradove kako bi što više djece imalo priliku da učestvuje u ovoj arhitektonskoj avanturi. Kroz ovu školicu, djeca postaju budući kreatori kvalitetnog prostora i zajednice.

Šta je školica arhitekture i šta je njen cilj?
Školica arhitekture „Mali projektanti“ je skup kreativanih programa koji podržava djecu u razvoju osnovnih i praktičnih vještina koje su današnjem društvu neophodne.
Obrazovanje se više neće odnositi na ono ŠTA znate u određenom trenutku, već na to KAKO možete da naučite i prilagodite se. Više nije dovoljno učiti činjenice, već moramo naučiti šta da radimo sa činjenicama. Kako kombinovati složene informacije i kako ih kreativno koristiti za rješavanje složenih problema našeg društva.

Kome je namijenjena školica „Mali projektanti“?
Školica je namijenjena našim najmlađim učesnicima društva, djeci. Program je prilagođen djeci od 6 do 12 godina, naravno dolazila nam je još mlađa ekipa – mini projektanti od 4 godine koji su fenomenalno savladali zadate projekte.
U planu je, kako se cijeli program bude razvijao, da imamo i starije polaznike, tinejdžere do 18g.

OBRAZOVANJE SE VIŠE NEĆE ODNOSITI NA ONO ŠTA ZNATE U ODREĐENOM TRENUTKU, VEĆ NA TO KAKO MOŽETE DA NAUČITE I PRILAGODITE SE. VIŠE NIJE DOVOLJNO UČITI ČINJENICE, VEĆ MORAMO NAUČITI ŠTA DA RADIMO SA ČINJENICAMA. KAKO KOMBINOVATI SLOŽENE INFORMACIJE I KAKO IH KREATIVNO KORISTITI ZA RJEŠAVANJE SLOŽENIH PROBLEMA NAŠEG DRUŠTVA.

Zašto je bitno da djecu od malena učimo da prepoznaju kvalitetan prostor?
Sva djeca neće biti arhitekte, to je prva stvar koju kažemo roditeljima kada krenu da se raspituju za školicu. Ovo NIJE školica pripreme za prijemni za arhitekturu ili slične fakultete. Koji god poziv da odaberu: pravo, ekonomija, društvene nauke znaće šta je estetika, koji objekat je dobar, kvalitetan, šta je estetski prihvatljiv, komforan prostor. To je bitno iz razloga što će se sjutra naći u ulozi investitora nekog prostora i na taj način mogu da utiču na sveukupan izgled i kvalitet prostora, ulice, grada.

Koje vještine savladavaju djeca u školici arhitekture, da li se radi na razvoju pažnje i motorike?
Oni u školici dosta posmatraju, slušaju i razumijevaju šta je arhitektura i urbanizam u skladu sa njihovim godinama. Sa njima razgovaram kao da smo kolege, kao da su odrasli, objasnim npr. šta je i gdje se nalazi nadvratna greda, šta je stub i njegova funkcija i sl.
„Projekti“ koje radimo svi su finalno u trećoj dimenziji, svaki zadatak pravimo uvijek u trećoj dimenziji. Dok djeca sve to prave potrebna je koncentracija, prilagođavanje timskom radu, tolerancija, ideju koju su zamislil prave i to im je jako zabavno kada vide svoj proizvod na kraju (lampu, kuću, prodavnicu slatkiša, kuću u Minecraft igrici i sl.)

Da li mislite da je bitno da se radi na što većoj afirmaciji arhitekture kao segmenta opšteg obrazovanja i kroz školsko obrazovanje?
Radimo na tome da se dio arhitekture nađe i u knjigama osnovaca, naravno da to ne bude opet klasični OTO (opšte tehničko obrazovanje, kako je nekada bilo u školi) već da bude predmet čiji plan i program treba prilagoditi na način da djeca uče i rade - pa otprilike isto ovo što uče u školici arhitekture „Mali projektanti“. Ne treba oni da znaju ko je najpoznatiji arhitekta, ali će ga možda nekada neko zapamtiti kada bude savijao papir da izgleda kao objekat Frenk Gerija ili kada budu bojili i lijepili vitraže na pausu, kao što su prozori na kućama Frenk Lojd Rajta.

Kakve materijale koristite, kako izgleda jedan čas?
Sve što koristimo je određeni vid reciklaže, to je takođe jedna od osnovnih stvari koje učimo i pominjemo, koristimo recikliran karton, papiri koje koristimo su sa jedne strane korišćeni (štampani), trudimo se da budemo ekološki svijesni, da štedimo na materijalima, ali i na prostoru.
Čas izgleda tako što se upoznajemo sa dnevnim zadatkom, objašnjavam im šta je cilj, na koji način treba da dođu do tog cilja. Prvo malo pričamo, pa skiciramo i na kraju se sve to sjecka, boji, lijepi i dobija finalni izgled. Pored klasičnih maketa, radimo i na kompjuteru sa softverima koji su njima zanimljivi za modelovanje prostora i naravno priprema za 3d štampu i 3d štampanje. Naravno uz sav rad, mora uvijek da ide neka dobra muzika.
Djeca imaju jako puno obaveza, opterećeni su pored škole sa raznim vannastavnim aktivnostima i zaista su nekada iscrpljeni kada dođu na čas pa onda pokušavam da ih ne opterećujem već da im zadatak koji rade bude i vid odmora.

Kvalitet našeg budućeg prostora stvaraće djeca današnjice, koliko je bitno da radimo na toj opštoj edukaciji?
Tako je, uvjek je tako i bilo, da današnja djeca stvaraju prostor sjutrašnjice, samo što se društvo i uticajni faktori mijenjaju tako se i djeca i njihovo usmjeravanje pažnje generacijski, uvijek mijenja. Mislim da je važno na vrijeme usmjeriti djecu u tom pravcu.

Da li djeca imaju kapacitet da shvate šta je to arhitektura?
Naravno, svako dijete je jedinstveno i svako shvata na svoj način i to pokazuje kroz zadatke koje rade. Mlađi polaznici jedva i da mogu da izgovore riječ arhitektura – ali shvataju poentu.

Da li škola arhitekture utiče na djecu i kada nijesu na času i kada nijesu i u učionici?
Apsolutno, roditelji mi prenesu dječija zapažanja „malog arhitekte“ kada su kod kuće, u šetnji ili školi. „Klupa je ovakva , ima ili nema naslon, ovaj park bi mogao da ima fontanu“ ili sl.

SVA DJECA NEĆE BITI ARHITEKTE, TO JE PRVA STVAR KOJU KAŽEMO RODITELJIMA KADA KRENU DA SE RASPITUJU ZA ŠKOLICU. OVO NIJE ŠKOLICA PRIPREME ZA PRIJEMNI ZA ARHITEKTURU ILI SLIČNE FAKULTETE. KOJI GOD POZIV DA ODABERU: PRAVO, EKONOMIJA, DRUŠTVENE NAUKE ZNAĆE ŠTA JE ESTETIKA, KOJI OBJEKAT JE DOBAR, KVALITETAN, ŠTA JE ESTETSKI PRIHVATLJIV, KOMFORAN PROSTOR. 

U kojem gradu se održava školica?
Školica je pokrenuta u maju 2021. godine u Podgorici i tu nam je prostor gdje držimo časove. Međutim od ove godine smo odlučili da radimo samo radionice koje će biti organizovane vikendom, tako da će djeca iz cijele Crne Gore moći da učestvuju u ovoj arhitektonskoj priči, jer će Mali projektanti držati radionice van Podgorice, dakle u svim ostalim gradovima. Ostalo nam je samo da obezbjedimo prostore na svim planiranim lokacijama.

Na koji način posmatraju svijet oko sebe i da li su svjesni da ljudi zapravo kreiraju taj prostor, i da oni mogu da utiču na kreiranje istog?
Djeca u ovoj školici istražuju i nauče šta je grad, selo, naselje ko čini taj grad i kako svi mi kao zajednica i društvo u njemu živimo, krećemo se i igramo. Kroz igru stvaraju i prave u okruženju koje je izgrađeno juče i na koje oni itekako mogu da utiču danas i sjutra.
Uče da pored Majke prirode, svo ostalo okruženje je stvorilo ljudsko biće.

Da li školicu pohađaju samo djeca koja žele da postanu arhitekte?
Naravno da svaki preambiciozni roditelj želi da im dijete bude doktor, pilot ili arhitekta. Djeca koja krenu sa takvom namjerom roditelja, nažalost brzo odustanu od školice, jer citiram roditelje: „Baš nisu napredovali za ova dva časa, samo su stan isprojektovali?!“ Roditelji takvu djecu brzo ispišu jer sa 10 godina treba hotel da projektuju! (smijeh)
Odgovor na pitanje je: NE, pohađaju sva djeca koja žele da se dobro provedu a da se pri tome pripremaju za budućnost i za rješavanje složenih problema koji ih čekaju sjutra.