Intervju: Ana Miljkovac, akademska vajarka /
Razgovarala sam sa Anom Miljkovac o vezi između arhitekture i skulpture, o njenim radovima, odnosu prema umjetnosti i izložbama koje su trenutno aktuelne. Ana je 2013.godine doktorirala na Fakultetu za umetnost i dizajn u beogradu, koautor je pet udžbenika i pet priručnika za nastavnike, Radi kao predavač na Filozofskom fakultetu u Nikšiću,
Član je ULUCG od 1998.godine, kao i Odbora za likovnu umjetnost CANU od 2019.godine.
Kakav je, po tvom mišljenju, odnos arhitekture i skulpture?
Taj prisan odnos je poznat kroz cijelu istoriju umjetnosti. Mene zanima iz ugla skulpture, i to na način da arhitekturu posmatram kao oblikovanje prostora u najširem smislu. Prostor je neodvojiv činilac skulptorskog polja i taj odnos je uvijek dvosmjeran. Kada je savremena umjetnost u pitanju najbolju simbiozu vidim u radovim vajara Aniša Kapura ( Anish Kapoor) i to kada je, kako gradski, tako i prirodni prostor u pitanju. Njegov Pasulj ili, u originalu Kapija oblaka je po mom mišljenju jedno od najkompletnih savremenih umjetničkih djela javnog karaktera (http://anishkapoor.com/110/cloud-gate-2 ).
Kako nastaju tvoji radovi, šta te pokreće?
Pokreću me razna dešavanja, teme koje mogu biti nametnute spolja, ali i moje lične, nešto što je kod mene na emotivnom polju važno. Sa druge strane, postoji i prazan hod, kada ništa od toga nema dovoljnu pokretačku snagu.
U različitim vremenskim periodima baviš se različitim medijima vizuelnih umjetnosti, ponekad su to instalacije velikih dimenzija, ponekad objekti malih dimenzija, ponekad skulptura, slika, crtež… Moglo bi se reći da si, u tom smislu umjetnik- nomad. Zašto je to tako?
Zato što život umije da bude monoton, rutiniran… ako bi i umjetnost bila takva, izgubila bi sasvim svoj smisao. Medij rada je samo sredstvo koje se prilagođava osnovnoj ideji ili emociji. Materijali, tehnike, postupci, sve je podložno mijenjanju u odnosu na suštinu.
Moja umjetnost bi se prije mogla definisati kao rezultat ,,nepodnošljive lakoće postojanja”. Dijelom zato treba da zahvalim jednom sjajnom profesoru koji mi je predavao Filozofiju likovnih umjetnosti XX vijeka na magistarskim studijama. To je filozof Vladimir Vukićević. Insistirao je na tome da uvijek moramo da se pitamo čemu ta nova djela, zašto ona treba da postje…
Koliko traju ti periodi u kojim se posvetiš nekoj određenoj temi?
Neodređeno, onoliko koliko je potrebno da sve završim, zaokružim jedan ciklus. Čim uočim da se ponavljam, vrtim jedan isti film, stanem sa radom. Zatim preispitam sebe šta želim naredno da radim. Tamo gdje su želje najveće i gdje mi je najinteresantnije, prema tome idem.
Amajlije 2017.godine/fotografija: Anka Gardašević
Ali skulpturi se redovno vraćaš, šta ona za tebe znači?
Pa ako neko nema baš mnogo vremena za odgovor ne treba pitati vajara za skulpturu. To je jedna od onih priča koje nemaju kraj. Kao i kod drugih poziva, pretpostavljam. U dugim vremenskim periodima kod mene je skulptura imala različita značenja i proisticala iz različitih pobuda. U studentskim danima, ona je bila nešto slično mom ličnom rokenrolu, vrlo ekspresivna, temperamentna, živa. Poslije toga sam radila skulpturu u terakoti, bila sam fascinirana samim materijalom, jednostavnošću i direktnošću, vajala sam neke ljudske figure uz punu svijest o prapostojanju i o vezi sa zemljom, glinom i onim biblijskim da je Bog stvorio čoveka od blata ( gline) i da mu je kroz nozdrve udahnuo život.
Sada, poslednju seriju skulptura zovem Harmonizacija u vidnom polju.
To su radovi koji imaju ,,praktičnu upotrebu”. Kao što je upotrebljiva knjiga koju imamo potrebu da čitamo jer u njoj nalazimo odjeke našeg stanja, neriješenih pitanja… ili kao što je upotrebljiv odabrani film. Na taj način je umjetnost praktično upotrebljiva i suštinski bitna. Ona može da nas mijenja.
Poslednju seriju skulptura zovem Harmonizacija u vidnom polju. To su radovi koji imaju ,,praktičnu upotrebu”. Kao što je upotrebljiva knjiga koju imamo potrebu da čitamo jer u njoj nalazimo odjeke našeg stanja, neriješenih pitanja… ili kao što je upotrebljiv odabrani film. Na taj način je umjetnost praktično upotrebljiva i suštinski bitna. Ona može da nas mijenja.
Da li su ti radovi, na taj način, u dosluhu sa vremenom u kom živimo?
Da, svjesna sam da je u pitanju neka vrsta satisfakcije: živimo u prilično konfuznom vremenu i postoji prirodna potreba za protivtežom, tj. za ravnotežom, ili još bolje- harmonijom. Sve nove skulpture imaju korjen u Amajlijama koje sam radila 2017.godine. To su radovi koji imaju direktan upliv u naše potrebe i osjećanja. One služe za dugo gledanje, neku vrstu meditacije. Na primjer, ako nam nedostaje odvažnosti, treba da gledamo crnu amajliju sa šiljkom, ako želimo skladan odnos sa sobom i okolinom, tu je amajlija s bijelom kuglom… Poslije toga sam radila Talismane pa komlete čajnika i šoljica koje naravno nemaju praktičnu upotrebu, posude pod nazivom Oda radosti…
Čini mi se da je to specifičan odnos prema skulpturi, umjetničkom djelu uopšte?
Mislim da jeste. Sa druge strane, nalazim sličnosti sa meni vrlo dragim umjetnicima iz prošlog vijeka. Na primjer, vajar Konstantin Brankusi je imao ovakve želje: ,, Moje skulpture ne treba poštovati. Potrebno je da ih volite i poželite da se igrate s njima… Želim da vajam oblike koji mogu da donesu ljudima radost”. Ili Modiljani koji je, u stanju pijanstva, grlio svoje skulpture i nazivao ih ,, stubovima nježnosti”. Skulptura je ovdje tačka pokretanja, kao motor koji je statičan, ali mijenja stanje stvari u okruženju.
Poznato je da umjetnici nikada nisu zadovoljni urađenim. Je li to slučaj i sa tobom?
Definitivno nije. Mislim da je upravo suprotno, moja umjetnost bi se prije mogla definisati kao rezultat ,,nepodnošljive lakoće postojanja”. Dijelom zato treba da zahvalim jednom sjajnom profesoru koji mi je predavao Filozofiju likovnih umjetnosti XX vijeka na magistarskim studijama. To je filozof Vladimir Vukićević. Insistirao je na tome da uvijek moramo da se pitamo čemu ta nova djela, zašto ona treba da postje… Ova pitanja ubacuju svakog umjetnika u veliki problem, potrebno je proći kroz tu vrstu krize… Kasnije, kada formirate sistem putem kojeg se to stalno pitate, paradoksalno, oslobađate se. U stvari postajete svjesni da sve to treba raditi, da ima smisla. I tu je onda njegova ( prof. V.Vukićevića ) poznata rečenica: ,,To je To, i drugo nije To”.
Talismani, 2017.godine / fotografija: Anka Gardašević
Živimo u prilično konfuznom vremenu i postoji prirodna potreba za protivtežom, tj. za ravnotežom, ili još bolje- harmonijom. Sve nove skulpture imaju korjen u Amajlijama koje sam radila 2017.godine . To su radovi koji imaju direktan upliv u naše potrebe i osjećanja. One služe za dugo gledanje, neku vrstu meditacije.
U polednje dvije godine intenzivno izlažeš u inostranstvu, posebnou Engleskoj? Kako je došlo do toga? Koju od tih izložbi smatraš najvažnijom?
Radila sam niz nekih malih radova, vrlo pogodnih za slanje, a teme tih izložbi su bile u dosluhu sa mojim radovima. Većinom su to izložbe koje pokušavaju da daju odgovore na globalne probleme. Među njima bih izdvojila izložbu Before Greed Became Form zbog aktuelnosti teme pohlepe i njenih posledica u vidu različitih kriza koje nas pogađaju, posebno pandemije korona virusa (https://www.thisisamyjackson.com/whiterectangle ).
Harmonizacija u vidnom polju, 2020 godina / fotografija: Miloš Zvicer
Sa kojim radovim si učestvovala? Reci nešto o njima.
To su radovi iz koncepta Mjesec dana 5 %. Radi se o tome da je moda druga po redu industrija koja najvise zagađuje planetu. Većina ljudi u razvijenim zemljama, po inerciji kupuje nove stvari svake sezone. Ali, kada bi svako od njih samo mjesec dana duže nosio svoju garderobu, emisija štetnih gasova bi se smanjila za 5%.
U vrijeme izolacije, u martu ove godine, listala sam jedan modni časopis i umalo bacila jedan njegov dodatak: ugledala sam masku za lice (prva sekunda), leptir- mašnu (druga sekunda). Pomislila sam kako je mali korak od leptir- mašne do maske za lice. Mozak ponekad reaguje čudno, ali u sustini logično.
Razgovarala: Aleksandra Zečević Malović
