Stručna konferencija/ jun/ Podgorica
POČEĆEMO OVAJ TEKST UKAZIVANJEM NA SPECIFIČAN STAV, KOJI SE ISPOLJAVA PRILIKOM RAZGOVORA O SAVREMENIM OBRAZOVNIM SISTEMIMA I PRATEĆOJ INFRASTRUKTURI. POGLED VELIKOG BROJA CRNOGORACA NA OVU TEMATIKU JE PRILIČNO PESIMISTIČAN, ŠTO SE PRAVDA RIJEČIMA “DA TO JE EVROPA, A OVO JE CRNA GORA”. RAZMIŠLJANJEM NA OVAJ NAČIN STAVLJAMO SE U PODREĐEN POLOŽAJ, ZANEMARUJUĆI DA U VREMENU GLOBALIZACIJE, SVA EVROPSKA DRUŠTVA IMAJU JEDNAK POTENCIJAL, ISTE ILI SLIČNE POTREBE. SA DRUGE STRANE PROSJEČAN AUSTRIJANAC ŽIVI U SISTEMU KOJI GA USMJERAVA DA BUDE SAMOPOUZDAN, RAZVIJE SVOJE TALENTE I POSTANE GLAVNI RESURS SVOJE ZEMLJE. ON PREPOZNAJE PROMJENE KAO NEOPHODNE, A STAV CRNOGORCA MU JE NESHVATLJIV.
Nego ako se vratimo samo dvadeset godina unazad, i postavimo isto pitanje, vidjećemo da su stavovi i razmišljanja išli u istom pravcu. A kako to znamo? Nema potrebe da vodimo razgovore sa starijim generacijama i analiziramo tadašnje društveno-političke prilike, već je dovoljno da pogledamo ono što nam svjedoči arhitektura. Dovoljno je ako ste imali priliku da obiđete nekoliko Bečkih škola, čija se rekonstrukcija dešava trenutno ili se desila u proteklih deset godina, i da vam bude jasno da je polazna tačka identična. Ona se ogleda u univerzalnim karakteristikama školskih objekata nastalih u periodu 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka, kada je pokret gradnje velikog broja škola, sam po sebi bio progresivan i rasprostranjen u čitavoj Evoropi (kako u Njemačkoj i Austriji, tako i u Jugoslaviji). Sa druge strane pedagoški sistem je podrazumijevao isključivo frontalnu nastavu, što je u arhitektonskom smislu rezultiralo strukturom “Gangschule” (hodnik-škola), odnosno dugačkim koridorima na koje se sa obje strane naslanjaju nizovi učionica. Unaprijeđena verzija se razvila u takozvanu “atrijum školu”, čije je glavno obilježje višespratni, grijani i natkriveni atrijum. Zajednički unutrašnji prostor, nazvan Aula, osim što predstavlja ulazni hol i mjesto susreta, služi takođe i za odr\avanje školskih priredbi. Sa druge strane i dalje imamo jasno definisane hodnike, koji se u ovom slučaju javljaju u vidu balkona, i ponovo na njih naslonjene nizove učionica. Ova nešto prijatnija atmosfera, podjednako kao i takozvana Gangschule, nije u mogućnosti da podrži savremene pedagoške koncepte i različite vrste podučavanja i usvajanja znanja.
Dakle, početkom 2000-ih se u Austriji javila potreba za iskorakom u skladu sa savremenim potrebama, dok se u Crnoj Gori ostalo na istom nivou do današnjih dana. To se, kada pogledamo građevinski preobražaj zadnjih decenija, ispostavilo kao i ne tako loše. Ovo znači da se školska infrastuktura nije razvijala, ali se istovremeno i nisu gradili objekti, bazirani na zastarjelim kako pedagoškim, tako i arhitektonskim konceptima, pri čemu jasno treba staviti do znanja da savremeni materijali, zanimljiva oblikovnost, atraktivne unutrašnje komunikacije itd. samo upotpunjavaju istinski progresivnu i funkcionalnu arhitekturu. Zato ako dosada nijesmo gradili, onda bi trebali učiti na kvalitetnim primjerima, pri čemu se austrijska “školska ofanziva” ističe kao jedan od najprogresivnijih pokreta koji se trenutno dešavaju u Evropi. Ona predstavlja izgradnju i rekonstrukciju više od 100 škola, baziranih na savremenom pedagoškom sistemu, razvijanom više godina i usklađenom kako Austrijskom društvu i mentalitetu, tako i savremenim globalnim dešavanjima u pogledu tehnologija, migracija itd. Detaljnim sagledavanjem procesa kroz koji prolazi Austrija, Crna Gora bi mogla izvući veliki broj zaključaka koji su se već do sada pokazali kao dobri, a sa druge strane bi mogla izbjeći sve ono što se pokazalo nefunkcionalnim. Time bi kod nas čitav proces išao mnogo brže, ekonomičnije, sa manje eksperimentisanja u pogre[nom pravcu. Jedino što moramo shvatiti je da bez strategije i duboke povezanosti pedagogije i arhitektre, ne možemo praviti progresivne korake. Tek smo zakoračili u ove vode i prije nego što se otisnemo u dubine, moramo se zapitati da li uopšte znamo da plivamo ili nam je potrebna podrška onih koji su se već oprobali u trkama na duge staze.
8.juna u podgorici
Na konferenciji, koja će se održati početkom 8. juna u Podgorici, biće obrađeno više tema, pri čemu će se u prvom bloku staviti akcenat na pedagoške sisteme i savremene škole, dok će u drugom bloku biti obrađen proces putem koga se dolazi do održivog i najboljeg rješenja, kao i to, šta taj proces znači za arhitektu i njegov biro. Predavanja će biti bazirana na ikustvima i dostignućima u Evropskoj uniji i Crnoj Gori, kao i naučnim analizama i činjenicama, kojima će se podkrijepiti razumijevanje progresivnih sistema.
Iz tog razloga su arhitekte Radovan Radoman i Eldin Kabaklija, iz arhitektonskog studija Schluder Arhitekten iz Beča, u organizaciji austrijske ambasade u Podgorici, pokrenuli pripremu stručne konferencije pod nazivom “Školska infrastruktura i arhitektonski konkursi u Austriji”. Svjesni privilegije arhitekata, koji u ovom momentu stvaraju u Austriji i učešćem na velikom broju arhitektonskih konkursa sakupljaju značajno iskustvo i znanje, iz oblasti školske infrastrukture i njenog strateškog razvoja, njih dvojica su poželjeli da se udruže sa profesionalcima iz Crne Gore i na ovoj konferenciji ukažu na savremene tokove i puteve kojima bi i Crna Gora došla do uspješnih rezultata. Uspostavivši saradnju sa Milicom Jaramaz i Jovanom Marojević sa Filozofskog fakulteta / Studijski program za pedagogiju i Markom Radonji’em iz Komore arhitekata, uvjerili su se da Crna Gora ima izuzetan potencijal, koji bi mogao doprinijeti razvoju ove oblasti.
Na konferenciji, koja će se održati početkom juna u Podgorici, biće obrađeno više tema, pri čemu će se u prvom bloku staviti akcenat na pedagoške sisteme i savremene škole, dok će u drugom bloku biti obrađen proces putem koga se dolazi do održivog i najboljeg rješenja, kao i to, šta taj proces znači za arhitektu i njegov biro. Predavanja će biti bazirana na iskustvima i dostignućima u Evropskoj uniji i Crnoj Gori, kao i naučnim analizama i činjenicama, kojima će se podkrijepiti razumijevanje progresivnih sistema.
Predstavljanje konkretnih projekata
Na konferenciji u Podgorici će biti predstavljeni konkretni projekti, kao i to, kako je neprestano učešće na arhitektonskim konkursima, dovelo do razumijevanja ove tematike, specijalizacije i mogućnosti izgradnje jednog od najvećih školskih kampusa u Austriji. To je zasigurno bio proces neprestanog unapređivanja, koji je na kraju višestruko rezultirao uspjehom. Ova tematika nije namijenjena samo arhitektama, već će zasigurno biti inspirativna i pedagozima, nastavnicima, studentima, roditeljima i svima onima koji bi željeli dati doprinos da se crnogorsko društvo gradi tako, da se od malih nogu sanjaju veliki snovi.
Ovom prilikom će biti riječi i o tome da neprestane promjene u društvu i na tržištu rada ne utiču samo na mijenjanje prostornih koncepata, već i školskog sistema uopšte. Povećanje standarda života, a samim tim i troškova, doveli su do toga da sve više oba roditelja moraju biti zaposlena puno radno vrijeme, kako bi obezbijedili potrebe svoje porodice. Iz tog razloga je u opadanju porodična struktura u kojoj jedan roditelj vodi domaćinstvo i odgaja djecu, dok je drugi zadužen da obezbijedi finansijsku podlogu. Kao rezultat ovakvih društvenih promjena, obrazovanje i vaspitanje djece se sve više prenosi na vrtiće, dnevne boravke i škole, koji u ovom momentu još uvijek nijesu adaptirani ulozi koju trebaju da ispune.
Tako veliki broj novoprojektovanih škola nudi mogućnost cjelodnevnog boravka, pri čemu se podrazumijeva postojanje adekvatnih prostora namijenjenih za pripremu i konzumiranje hrane, kao i zona namijenjenih za nesmetan individualan ili rad u grupi, kao i prostora predviđenih za odmor i lične afinitete učenika. Proširene vanjske površine, namijenjene za igru, sport i učenje su takođe dio prostorne organizacije. Škola više nije mjesto u kome se samo drže predavanja, već postaje mjesto boravka u kome se djeca osjećaju kao kod kuće, zatim kulturni i sportski centar, mjesto za igru, mirna oaza i mnogo toga drugoga. Ona je svakako za učenike i nastavnike mjesto socijalne interakcije. Prateći navedene društvene i nastavne promjene, razvile su se cjelodnevne škole otvorenog i zatvorenog tipa.
Razvoj ove tipologije je proizašao iz koncepta ritmične nastave. On sadrži više različitih faza koje se smjenjuju tokom cjelodnevnog boravka u obrazovnoj ustanovi i mogu se razlikovati od škole do škole. Predavanje je samo jedna od njih i organizovana je u blokovima koji traju oko 80 minuta. U ovoj fazi se osim prenošenja znanja pojačano obraća pažnja na njegovu obradu i usvajanje, odnosno daje se veća podrška samostalnom izučavanju. Za uspješno usvajanje znanja je potrebno priznanje, dijalog i razmjena sa drugima. Što postoji veća socijalna interakcija, to se znanje uspješnije usvaja.
Predavanja su “prekinuta” drugim fazama, koje doprinose efektivnosti čitavog procesa i praćenju prirodnog bioritma učenika i nastavnika. Vrijeme za jelo, odmor, sport, igru i samostalno učenje su neke od njih. Pri tome zahvaljujući naprednom prostornom konceptu koji prati ovaj pedagoški pristup, djeca su u mogućnosti da u ovim fazama samostalno odaberu adekvatno okruženje, koje će ih na prirodan način podržati u postizanju rezultata, bilo da se radi o usvajanju znanja, fizičkog zdravlja, socijalnih kompetenci, emocionalne inteligencije i uopšte pravilnog psihičkog razvoja.
Za sprovođenje ovog tipa nastave je svakako potrebna adekvatna prostorna infrastruktura. Iz tog razloga se razvila struktura klastera, koji predstavljaju osnovnu gradivnu jedinicu savremenih škola i školskih kampusa. Osim moderne pedagogije, oni u potpunosti mogu podržati i unaprijediti tradicionalnu nastavu, tako da bez prepreke mogu naći primjenu i na prostoru Crne Gore. U klaster tipu su grupisane 2 do 6 učionica, oko jednog zajedničkog multifunkcionalnog prostora. Ovaj prostor sadrži i horizontalne komunikacije, tako da su preko njega dostupne sve učionice i prostorije namijenjene za grupni rad. Sa takozvanim ãTeam“ prostorijama, koje su namijenjene za individualan rad nastavnika, izgrađuje se autonomna jedinica u okviru većeg školskog kompleksa. Uz pomoć mobilnih zidova i kliznih vrata, učionice se mogu po potrebi otvoriti ka multifunkcionalnoj zoni, čime se omogućava organizovanje događaja koji zahtijevaju veću površinu (rad na projektima, izložbe, pozorište). Učenici se nalaze u jednoj preglednoj jedinici u kojoj provode vrijeme na različite načine, pa se tako mogu identifikovati sa njom i formirati osjećaj pripadnosti.
Škola više nije mjesto u kome se samo drže predavanja, već postaje mjesto boravka u kome se djeca osjećaju kao kod kuće, zatim kulturni i sportski centar, mjesto za igru, mirna oaza i mnogo toga drugoga.
Na konferenciji u Podgorici će biti predstavljeni konkretni projekti, kao i to, kako je neprestano učešće na arhitektonskim konkursima, dovelo do razumijevanja ove tematike, specijalizacije i mogućnosti izgradnje jednog od najvećih školskih kampusa u Austriji. To je zasigurno bio proces neprestanog unapređivanja, koji je na kraju višestruko rezultirao uspjehom. Ova tematika nije namijenjena samo arhitektama, već će zasigurno biti inspirativna i pedagozima, nastavnicima, studentima, roditeljima i svima onima koji bi željeli dati doprinos da se crnogorsko društvo gradi tako, da se od malih nogu sanjaju veliki snovi.
