INTERVJU: KATE MARUNICA/NFO ARHITEKTE /
U ovom broju vam predstavljamo rad i filozofiju arhitektonskog studija NFO iz Hrvatske, kroz razgovor s jednim od osnivača, Kate Marunicom. Studio se ističe svojim pristupom radu na širokom spektru projekata, od spomenika do industrijskih kompleksa, težnjom ka neprestanom učenju i izazovima koji stimulišu inovativnost i kreativnost unutar tima. NFO promoviše nehijerarhijski radni ambijent koji podstiče slobodu izražavanja mišljenja i timski rad, vjerujući da raznolikost perspektiva doprinosi kvalitetnijim rješenjima. Razgovorli smo o projekatima poput uređenja Centra Crikvenice i njegov uticaj na razvoj studija, te izazove i pristupe u projektovanju u kontekstu turističkih centara i očuvanja tradicionalne baštine, kao što je Centar DUBoak u Malinskoj.
Kroz intervju, Kate je sa nama podijelila uvide o izazovima i nagradama u arhitekturi, važnosti edukacije i mentorstva mladih arhitekata, te prilagođavanju brzim promjenama u sektoru. Ovaj intervju će vam pružiti uvid u filozofiju i radne metode jednog od najinovativnijih arhitektonskih studija u Hrvatskoj, dok istovremeno ističe važnost timskog rada, održivosti, i prilagodljivosti u arhitekturi današnjice.
NFO se ističe radom na projektima različitih tipologija, od spomenika do velikih industrijskih kompleksa. Kako birate projekte na kojima ćete raditi i šta vas motiviše da se upuštite u različite arhitektonske izazove?
Uska specijalizacija je nekad možda profitabilnija ili jednostavnija jer ne zahtijeva toliku količinu opetovanog učenja ali s druge strane nema toliko izazova. Heterogeni projekti donose dinamiku u radno okruženje i defakto nas tjeraju da konstantno napredujemo i širimo spektar znanja. To je ponekad naporno i sigurno manje profitabilno ali ni odluka da se bavimo ovom profesijom nije krenula iz tih pobuda.
NFO promoviše rad bez naglašenog hijerarhijskog odnosa, što je prilično inovativan pristup u arhitektonskim biroima. Kako održavate produktivnu i kreativnu atmosferu u timu, i koje su prednosti i izazovi ovakvog pristupa?
Zaista vjerujemo u timski rad i smatramo da više „mozgova“ doprinosi sagledavanju zadatka sa različitih aspekata i time se povećava šansa za uspjehom. Želimo napraviti atmosferu koja će podstaknuti ljude da se ne boje reći svoje mišljenje bez obzira da li se radi o senioru ili studentu na praksi. Ali nije jednostavno pronaći tim koji dijeli slične vrijednosti u smislu želje za kreativnim naporom jer upravo taj aspekt posla može biti puno naporniji nego što se pretpostavlja u startu. Događaju se kreativne krize i onda se radni sati više ne broje jer ideje često dođu i kada se ne sjedi za stolom. Ključno je pronaći zajedničke vrijednosti koje tim treba dijeliti i prepoznati koji su kvaliteti pojedinog člana te ih tako usmjeravati.
- Spomen obilježje Gordanu Ledereru ,,Slomljeni pejzaž"
Kako NFO integriše održive prakse i inovativne tehnologije u svoje projekte, i možete li podijeliti primjer projekta koji najbolje predstavlja vaš pristup održivoj arhitekturi?
Održivost je tema koja je postala integralan dio gotovo svakog projekta. Ono što je izazov je integracija tehnologija koje se jako brzo mijenjaju. Često se dogodi da prođe više godina od projektovanja do izvođenja pa nekad savremene tehnologije postanu zastarjele. U tom smislu jako je bitno pronaći balans između arhitekture i tehnologije jer imaju različit vijek trajanja, dakle bitno je da arhitektura ostane dobra nezavisno od tehnoloških rješenja.
Projekat u kojem smo se prvi put susreli s inovativnom tehnologijom u smislu implementacije rješenja koja do tada nisu bila prisutna na našem tržištu je Studentski paviljon u Osijeku na kojem je između ostalog izvedena prva fotonaponska staklena fasada.
Projekat Spomen obilježja Gordanu Ledereru ‘Slomljeni pejzaž’ je izazvao veliku pažnju i nominovan je za nagradu Mies Van der Rohe. Možete li objasniti proces izrade i glavne inspiracije za dizajn spomenika?
Poseban izazov je projektovati zadatke spomeničkog karaktera, naime za razliku od standardnih projekata tu se barata s potpuno drugačijim sistemom vrijednosti. Kod spomen obilježja Gordanu Ledereru na pola zadatka je defakto odgovorila prekrasna lokacija iznad rijeke Une. U saradnji s kiparom Petrom Barišićem razvijali smo više različitih koncepata i gotovo pred odustajanje od cijelog takmičenja vratili smo se na jednu inicijalnu skicu i pokušali smo je maksimalno „ogoliti“ kako bi postala apstrakcija u prostoru iz koje se mogu iščitati različiti narativi.
Posebno nam je važno što je spomen obilježje prihvaćeno od stanoviništva te još uvijek dobijamo fotografije posjetioca sa lokacije u različitim ambijentima.
- Fotograf: Bosnić+Dorotić
- Fotograf: Bosnić+Dorotić
ZAISTA VJERUJEMO U TIMSKI RAD I SMATRAMO DA VIŠE „MOZGOVA“ DOPRINOSI SAGLEDAVANJU ZADATKA SA RAZLIČITIH ASPEKATA I TIME SE POVEĆAVA ŠANSA ZA USPJEHOM. ŽELIMO NAPRAVITI ATMOSFERU KOJA ĆE PODSTAKNUTI LJUDE DA SE NE BOJE REĆI SVOJE MIŠLJENJE BEZ OBZIRA DA LI SE RADI O SENIORU ILI STUDENTU NA PRAKSI.
Vaš projekat uređenja Centra Crikvenice osvojio je nagradu ‘Artur’ za najbolju intervenciju u turističkom mjestu. Kako je projekt uticao na razvoj vašeg studija, i koje su bile ključne specifičnosti i izazovi u projektovanju javnog prostora u kontekstu turističkog centra kao što je Crikvenica?
Projekt uređenja centra Crikvenice čini svojevrsnu prekretnicu u našem studiu. To je rad koji je dobio prvu nagradu na javnom arhitektonskom takmičenju te je ugovaranje tog projekta omogućilo prvi pravi rast našeg studia. Projektovanje javnih prostora je specifično jer se radi o prostoru koji je ničiji i svačiji u isto vrijeme tako da smo morali razviti set vještina komunikacije sa zainteresovanim strankama od gradske uprave do ugostitelja i standardnih korisnika.
Grad Crikvenica je unazad desetak godina uložio znatne napore u poboljšanje javne infrastrukture što je nužno radi turističke djelatnosti koja uveliko određuje grad i njegovu dinamiku. Ovim projektom grad Crikvenica je prvi put dobio svoj glavni gradski trg i zaista je bilo zadovoljstvo biti dio te priče. Kod turističkih centara kao što je Crikvenica neophodno je osigurati da je taj prostor adekvatan za vrijeme sezone kada vlada veliko opterećenje i zimi kada se iz turističkog centra pretvara u mali primorski gradić.
-
- Interpretacijski centar Malinska, fotograf: Danijel Krznarić
Projekat ‘Centralni trg u Koprivnici’ je pored prve nagrade na konkursu dobio i priznanje u kategoriji urbanizma na Balkanskom arhitektonskom bijenalu 2023. godine u Beogradu. Kako ste uspjeli da udovoljite i integrišete potrebe lokalne zajednice u svoj dizajn?
Rekonstrukcija središnjih trgova u Koprivnici započela je javnim takmičenjem u 2019. godini te se nastavila do završetka radova u aprilu 2023.
Dosadašnje navike građana stvorile su od centra Koprivnice tranzitno mjesto - prostor kojeg više definiše protočnost i kretnja, a manje zadržavanje i svakodnevne aktivnosti. Intuitivnim linijama kretanja biciklisti mimo ucrtanih biciklističkih staza dijagonalama presijecaju trg kako bi što prije došli od jednog do drugog kraja. Prihvatajući protočnost kao neminovnost u funkcionisanju Trga, a biciklističke staze kao svojevrsni koordinatni sistem formiraju se zone zadržavanja između spomenutih staza i perimetra trga. Susjedni trgovi postaju „zelena predvorja“ dajući pritom Zrinskom Trgu jasne vizuelne granice.
- Studentski paviljon Osijek, fotograf: Marko Banić, Reroot
BUDŽET JE I PRIJATELJ I NEPRIJATELJ KREATIVNOG PROCESA. NEKAD UPRAVO STROGO USLOVLJEN BUDŽET DOVODI DO RJEŠENJA KOJIMA NE BI PRIBJEGLI ALI ISTO TAKO VRLO STROG BUDŽET OSTAVLJA MALO PROSTORA ZA EKSPERIMENT.
Definisana zona je poput kolaža aktivnosti nastala s obzirom na mikrolokacijske specifičnosti i dosadašnje navike građana. Na Zrinski trg u cjelosti je položena „tapiserija“ manjih trgova strukturirana oko čvrstih osi biciklističkih staza u formi „X-a“. Svaka zona direktno korespondira s namjenom okolnog konteksta pa se tako formiraju „caffe“ zone ispred ugostiteljskih objekata, „art“ zona ispred Galerije, „pop-up“ zona za ljetnja događanja pod krošnjama.
Korišćenjem raznobojnog popločenja čije su boje nastale pomnom analizom kolorita konteksta ali i šireg podravskog kraja formira se urbani kolaž mogućih trgova nastalih s obzirom na kontekst i navike građana.
- Fotograf: Marko Banić, Reroot
Možete li detaljnije opisati vaš pristup dizajniranju studentskog paviljona u Osijeku, posebno s obzirom na njegovu ulogu u studentskom životu i obrazovanju? Kako ste uspjeli da zadovoljite potrebe studenata i istovremeno kreirate održiv i funkcionalan prostor?
Smještena u osječkom kampusu – studentskom gradu u nastajanju, nova zgrada studentskog paviljona formira sa postojećim paviljonima trg, koji čini dio ulazne sekvence zapadnog prilaza kampusu. Opsežan program i nedvosmislene oblikovne smjernice rezultirali su longitudinalnim volumenom, značajnih dimenzija. Oblikovanju zgrade prethodilo je usaglašavanje opsežnog sadržaja paviljona s mjerenjem okolnih zgrada i vizurama iz kampusa u kojima se pojavljuje.
Osnova predloženog koncepta je funkcionalno diferenciranje sadržaja studentskog paviljona na zajedničke (javne) prostore i privatne prostore (sobe) na način da se razbije korpus paviljona na četiri manja koja su u mjeri postojećih paviljona te s njima povezana mostom slomljene geometrije.
Izduženi volumen zadanog formata prekrojen je u četiri „samostojeće“ cjeline studentskih soba “utopljene” u javne prostore. Pukotine koje su nastale među formiranim volumenima studentskih soba ispunjene su preostalim, javnim sadržajima doma – komunikacijama, trpezarijama, dnevnim boravcima i učionicama, kroz koje snopovi svjetla dopiru do hodnika, presjecajući ga na prostorne sekvence koje mu daju dinamiku. Paviljon ima ukupan smještajni kapacitet od 796 ležaja, raspoređenih u 404 sobe, a ujedno je riječ o energetski efikasnijoj zgradi što doprinosi niskim troškovima održavanja. Projektom je ostvareno povećanje smještajnih kapaciteta za studente, posebno one u nepovoljnom položaju, jer je za njih predviđeno 537 od 796 ležajeva što čini 67 % kapaciteta.
To je u konačnici pridonijelo cilju projekta da se u visokom obrazovanju posveti posebna pažnja socijalnoj dimenziji studiranja i povećanju udjela završnosti studija. S obzirom na činjenicu da je prisutna podzastupljenost osoba nižeg socioekonomskog statusa u visokom obrazovanju, projekat je ostvario cilj olakšanja pristupa studijama osobama u nepovoljnom položaju radi stvaranja uslova za učestvovanje i uspješan završetak studija bez prepreka vezanih uz njihov društveni ili socijalni status. U istom cilju olakšan je pristup visokom obrazovanju studentima slabijeg imovinskog statusa kao i studentima s invaliditetom.
- Fotograf: Marko Banić, Reroot
VJERUJEMO DA ČLANOVI PROJEKTNOG TIMA TREBAJU BITI UKLJUČENI U SVE FAZE PROJEKTOVANJA ŠTO UKLJUČUJE INICIJALNA UGOVARANJA, PROJEKTOVANJE, KOMUNIKACIJU S KLIJENTIMA, DOBIJANJE DOZVOLA I KASNIJE SAMU GRADNJU.
Kako ste realizovali transformaciju javnog prostora Malinske kroz projekat Centra DUBoak i na koji način doprinosi promociji tradicionalne baštine Malinske?
Javni prostor Malinske u Krku dugi je niz godina bio zanemaren uprkos snažnom turističkom rastu ovoga mjesta. Centar pod imenom DUBoak [dubōk] dio je većeg zahvata uređenja obalnog pojasa Malinske te je nastao kao rezultat javnog arhitektonskog takmičenja koji je postao strateški dokument budućeg razvoja ovog ostrvskog mjesta.
Zgrada Centra nalazi se u nastavku parka te čini njegov završetak prema glavnom mjesnom trgu. Park se pak nadvija nad zgradu formirajući krov za sve potrebne sadržaje, no u isto vrijeme ostaje aktivna parkovna ploha s vidikovcem i mediteranskim vrtom. Na ovaj način zgrada vraća parku ‘izgubljeni’ prostor koji je obogaćen novim sadržajima i potencijalom da postane aktivator cijele zone što je i dokazao u zadnje dvije godine.
Uz višenamjenski izložbeni prostor koji je glavni sadržaj Centra, tu se nalaze prostori Kluba jedriličara i Kluba sportskih ribolovaca, u skladu s tradicijom Malinske. Na taj način Centar dobija dodatne sadržaje i zadržava aktivnosti i izvan turističke sezone.
Interpretacijski centar „DUBoak“je izuzetno važan projekt koji ne samo što doprinosi razvoju Malinske, već ima za cilj na savremen način prezentovati tradicionalnu baštinu i istoriju Malinske, kao i transformirati način na koji se predstavlja ovo ostrvsko lokalno središte.
- Fotograf: Marko Banić, Reroot
- Kako ste se nosili s izazovima u radu na projektima koji su bili nominovani i osvojili prestižne nagrade, s obzirom na uticaj trendova i dug proces od dizajna do realizacije?
Arhitektonske nagrade su često diktirane određenim trendovima (koji se sve brže i brže mijenjaju) pa čak i političkom agendom. Kako je put od projektovanja do realizacije jako dug teško je projektovati neki projekt „za nagradu“. Tako da zapravo nema razlike u pristupu prema projektima koji su bili u konkurenciji za međunaradna priznanja i projekata koji možda nisu došli toliko do izražaja. Takođe, kvalitet nekih projekata se pokaže kroz vrijeme i korišćenje tako da, iako je lijepo dobiti stručno priznanje za rad, nagrade nisu uvijek tačno mjerilo arhitektonskog uspjeha.
- Trg Koprivnica, fotograf: Zoran Bakić
Imate li poseban pristup kada radite na projektima revitalizacije ili adaptacije postojećih prostora? Kako se vaš pristup razlikuje u odnosu na rad na novogradnjama?
Projekti revitalizacija su uvijek veliki izazov, primarno zato što projektovanje ne staje sa predajom projekta već traje kroz cijelu izgradnju što je izuzetno intenzivan proces koji kontinuirano involvira sve učesnike u gradnji. Uprkos svim pritiscima nevjerovatno je zanimljivo raditi na takvim projektima jer donose određenu auru koju je teško postići u novogradnjama. Na jednom projektu je tokom arheoloških istraživanja otkrivena prekrasna rimska cesta ispod temelja istorijske građevine i to je kompletno promijenilo pristup cijelom zadatku što smatramo velikim benefitom i nevjerovatnom prilikom za neka zanimljiva rješenja.
Kako NFO održava visok kvalitet dizajna i izrade u okviru budžetskih ograničenja klijenata? Imate li strategije za optimizaciju resursa bez kompromitovanja vizije projekta?
Budžet je i prijatelj i neprijatelj kreativnog procesa. Nekad upravo strogo uslovljen budžet dovodi do rješenja kojima ne bi pribjegli ali isto tako vrlo strog budžet ostavlja malo prostora za eksperiment. Konkretnu strategiju je teško postaviti, pogotovo u trenutno vrlo dinamičnom tržištu gdje se ne možemo osloniti na stabilne cijene materijala i rada tako da jedina opcija je dinamičan pristup projektu koliko god to bilo frustirajuće za projektantski proces.
- Foto: Zoran Bakić
- Kako NFO pristupa edukaciji i mentorstvu mladih arhitekata unutar biroa? Koje su ključne lekcije koje želite da prenesete mladim kolegama?
Često nas zezaju da stvaramo male direktore u svom studiu. Vjerujemo da članovi projektnog tima trebaju biti uključeni u sve faze projektovanja što uključuje inicijalna ugovaranja, projektovanje, komunikaciju s klijentima, dobijanje dozvola i kasnije samu gradnju. To možda nije najekonomičniji pristup poslovanju i definitivno je radno intenzivniji ali isto tako čini da članovi projektnog tima bolje razumiju uzroke i posljedice određenih projektantskih odluka i time postaju bolji projektanti.
Kako se prilagođavate brzim promjenama u arhitektonskom sektoru, uključujući nove materijale, tehnologije i zahtjeve klijenata?
Konstantno istražujemo nove tehnogije i materijale, mislim da bi trebali na tome i više raditi. Klijenti su s jedne strane puno informisaniji o mogućnostima što ne znači da su uvijek i bolje obrazovani. Korišćenje novih tehnologija je vrlo izazovno no kako sam i prethodno rekla smatramo da je bitno da arhitektura mora moći podnijeti izmjene tehnoloških rješenja.
Učestvovali ste i osvojili brojne nagrade na arhitektonskim konkursima. Koja je vaša strategija pri pristupanju arhitektonskim konkursima i kako se odlučujete koji konkursi vam najviše odgovaraju?
Arhitektonski konkursi su za nas svojevrsna arhitektonska higijena, vjerovatno najbolji način projektantske vježbe i uigravanja projektantskog tima. Iz tog razloga pokušavamo barem jednom godišnje (po mogućnosti i više puta) učestvovati na konkursima. Odabir samog konkursa je nekad promišljen i analitičan, nekad pristupamo nagonski jer nas baš privuče zadatak tako da nema striktnog pravila. Ponekad je teško zbog drugih poslovnih obaveza pronaći vrijeme za konkurse jer se radi o velikom riziku te zahtjevaju značajne radne sate ali nadam se da ćemo i dalje uspijevati održati dobar konkursni ritam.
Često ste i sami članovi žirija na arhitektonskim konkursima. Kako ovo iskustvo utiče na vaš rad i perspektivu u arhitekturi? Postoji li neka posebna lekcija ili uvid koji ste stekli kroz rad u žiriju?
Rad u žirijima je izuzetno koristan jer je sam žiri defakto na kraju svojevrsan koautor odabranog rješenja i samim tim radu u žiriju treba pristupiti ozbiljno. Svakako, nakon iskustva žiriranja kada radimo na nekom konkursu jasnije možemo sagledati bitno od nebitnog i možemo bolje pristupiti komunikaciji same ideje prema članovima žirija. Takođe, postalo nam je isto tako jasno koliko je lagano pogriješiti u pristupu jer nismo odredili isti kriterijum projektu kao što će to kasnije napraviti ocjenjivački sud tako da bez obzira na iskustvo faktor sreće je jako važan.
BILO BI LIJEPO VIDJETI VIŠE BRIGE ZA RESURS PROSTORA I NJEGOVO OČUVANJE. MISLIM DA SE MORA RADITI NA EDUKACIJI NE SAMO ARHITEKATA I DIREKTNIH UČESNIKA U GRADNJI VEĆ I ŠIRE JAVNOSTI ŠTA ZNAČI PROSTOR I KOLIKO JE OSJETLJIV.
Imajući u vidu vaše bogato iskustvo i priznanja koja ste dobili za svoj rad, koje promjene očekujete u arhitekturi regije u narednim godinama? Takođe, koji savjet biste dali mladim arhitektima koji tek započinju svoju karijeru?
Jedno od osnovnih pitanja na koje želimo dobiti odogovor od mlađih kolega je da li zaista vole arhitekturu. To je možda malo naivno pitanje ali ako se shvati ozbiljno nije jednostavno na njega dati odgovor. Naime, ako pristupamo arhitekturi odgovorno, autorski i sa ciljem da napravimo pozitivnu promjenu u prostoru to podrazumijeva i neke „bitke“ za koje možda nećemo bit plaćeni i koje će nas jako iscrpljivati. Takav pristup podrazumijeva veću emotivnu involviranost što nekad znači da neuspijeh ili nedovoljan uspijeh može dovesti do frustracija.
Mlađe kolege često nemaju jasnu viziju šta posao arhitekta podrazumijeva tako da sistem obavezne prakse u arhitektonskom studiju tokom studija smatramo jako važnim za sticanje te inicijalne informacije. Nakon što čovjek razjasni kojim aspektom u arhitektonskoj struci se želi baviti sve postaje puno jednostavnije.
Teško je reći šta očekivati u arhitekturi regije usred brzih izmjena trendova i ekspanzivne gradnje. Bilo bi lijepo vidjeti više brige za resurs prostora i njegovo očuvanje. Mislim da se mora raditi na edukaciji ne samo arhitekata i direktnih učesnika u gradnji već i šire javnosti šta znači prostor i koliko je osjetljiv.
