Fotografija nije bila zaokret, već nastavak njenog arhitektonskog puta – drugačiji pogled na prostor, pažljiviji odnos prema svjetlu i dublje razumijevanje atmosfere. Lejla Nurković, arhitektica po obrazovanju, danas se sve više prepoznaje kao fotografkinja koja dokumentuje i interpretira arhitekturu s istančanim osjećajem za kompoziciju, ritam i priču.

Hadrovića džamija  - Arhing inženjering

Povod za razgovor sa Lejlom je njen izbor da arhitekturi doprinosi izvan klasičnog projektantskog okvira – kroz kadar, svjetlo i narativ koji nastaje između kamere i prostora. U intervjuu govori o iskustvu rada u birou, prelasku u fotografiju, ulozi obrazovanja u formiranju senzibiliteta, važnosti atmosfere i autorskog pristupa, kao i o tome zašto je važno usuditi se na drugačiji profesionalni put.

Kakvo je bilo Vaše iskustvo u projektovanju prije nego što si se posvetila fotografiji? Da li si radila u nekom birou i kako je izgledao tvoj put od arhitektonske prakse do fotografije?

Moj prvi susret sa arhitekturom nije bio samo vizuelan, već emotivan i intuitivan; bio je to dijalog sa prostorom koji me je okruživao, sa atmosferom koja se u njemu oblikovala i sa suptilnim porukama koje su se utkale u moje djetinjstvo. Ta rana fascinacija arhitekturom kao oblikom ljudskog izraza prirodno je usmjerila moj profesionalni put. 

Oduvijek me privlačio umjetnički aspekt arhitekture, psihologija, teorija prostora i nevidljive zakonitosti koje određuju način na koji percipiramo realnost. Nakon završetka studija, upustila sam se u potragu za sopstvenim mjestom unutar struke, istražujući različite puteve kroz koje bih mogla najviše doprinijeti arhitekturi i njenom razvoju. Par godina rada u arhitektonskom birou omogućilo mi je da sagledam arhitekturu u njenoj punoj složenosti – od prvih ideja do tehničkih detalja i same realizacije. To iskustvo mi je pokazalo koliko je proces dugotrajan, koliko su svaki detalj i preciznost važni i da svi akteri igraju važnu ulogu u stvaranju jednog arhitektonskog djela. Ipak, osjećala sam da moj istraživački impuls nije iscrpljen, gdje me ta radoznalost vodila ka novim iskustvima. Paralelno sa radom u arhitektonskom birou, provela sam šest mjeseci u kreativnom habu, gdje sam se posvetila ručnim zanatima - šivenju i restauraciji namještaja - i stekla osnovna znanja iz preduzetništva, koje su se kasnije pokazala ključnim u pokretanju ličnog brenda. Upravo u tom periodu, započeli su i moji prvi profesionalni angažmani u arhitektonskoj fotografiji. Fotografija mi je omogućila da se ponovo povežem sa arhitekturom, da pronađem dijalog s njom i da je zavolim i spoznam na novi, dublji način. 

Porodična kuća u Šušnju - Aspeqt studio

Da li je neka konkretna situacija, projekat ili lično iskustvo presudilo da se opredijelte za arhitektonsku fotografiju?

Umjetnički senzibilitet u potpunosti sam naslijedila od majke Emine, čijim talentima sam se uvijek divila. Njen svijet, ispunjen poezijom i kratkim pričama koje piše, pejzažima koje slika, odražava njenu duboku kreativnost i ljudsku širinu. Iako nije imala priliku da stekne formalno obrazovanje u umjetnosti, ona je uprkos tome, neprestano stvarala. Taj primjer postao je temelj mog uvjerenja- da čovjek, bez obzira na okolnosti, uvijek pronađe način da izrazi ono što onosi u sebi i da bude potpuno autentičan u svom postojanju.  Fotografija i video su oduvijek bili neodvojivi dio mog bića i odrastanja, moj način komunikacije sa svijetom. Kroz fotografisanje pejzaža, ljudi i objekata, kao i stvaranje kratkih video zapisa inspirisanih svakodnevnim životom, otkrila sam vizuelnu umjetnost kao snažno sredstvo izražavanja. Prekretnica u mom profesionalnom usmjerenju desila se kada me profesor Rifat Alihodžić angažovao da fotografišem Centar za posjetioce u Bistrici, mjestu iz kojeg potičem. Priika da svoje prvo profesionalno fotografisianje realizujem u mjestu gdje sam odrasla, uz Bistricu, rijeku koja je oduvijek bila moje utočište je za mene imalo posebnu vrijednost. Tada su uslijedili moji prvi koraci - prvo ulaganja u profesionalnu opremu, širenje kontakata i prve preporuke. Paralelno sam nastavila da fotografišem u sopstvenoj režiji, istražujući svjetlo, kompoziciju i atmosferu prostora. Ovaj proces donio mi je ne samo tehničke vještine već i neophodno samopouzdanje za dalji profesionalni razvoj.

Stara čaršija - Aspeqt studio

Koliko ti formalno obrazovanje u arhitekturi pomaže u razumijevanju kompozicije, proporcija i načina na koji se prostor može prenijeti kroz fotografiju?

Formalno obrazovanje bilo je ključno za moj razvoj, posebno u razumijevanju teorijske dubine arhitekture i načina na koji se ona prenosi kroz različite medije. Iako vjerujem da svako ko upiše arhitekturu već u sebi nosi osjećaj za prostor i proporciju, studije pružaju okvir za produbljivanje tog instinkta – uče nas kako da sagledamo odnose u prostoru, prepoznamo suštinske elemente arhitektonskog procesa i artikulišemo njegove vrijednosti. Razumijevanje arhitekture omogilo mi da prepoznam ključne poruke prostora i da ih prenesem kroz kadar, ali i da uspostavim dijalog sa onima koji su ga stvarali. Bitno je shvatiti šta je projektantu važno, šta prostor predstavlja i kako se ta priča može osjetiti kroz vizuelni jezik. Iako arhitekturu najčešće doživljavamo čulom vida, ona ostavlja utisak na cjelokupno biće i aktivira sva čula.

Šta ti je izazovnije i interesantnije za fotografisanje – enterijeri ili eksterijeri? Kako prilaziš različitim tipovima prostora?

Za  mene, oba pristupa predstavljaju posebne izazove, svaki sa svojom jedinstvenom dinamikom i mogućnošću za istraživanje prostora kroz objektiv. Fotografisnje eksterijera nosi sa sobom dinamičnost i nepredvidljivost, jer objekat nije statičan, već je podložan stalnim promjenama tokom dana. Svaka scena se mijenja u zavisnosti od svjetla, vremena i kretanja ljudi ili prirodnih elemenata. Za kvalitetnu fotografiju eksterijera važno je prepoznati cikluse koji karakterišu objekat i njegovu okolinu, što zahtijeva temeljnu analizu i pripremu prije samog fotografisanja. Ovaj proces zahtijeva strpljenje i preciznost u postavljanju opreme, jer sve mora biti usklađeno – svjetlost, kompozicija, i vrijeme koje je potrebno za samo fotografisanje. Ponekad, sam objekat zahtijeva da se izdvoji i prikaže u svojoj apstraktnoj formi, dok u drugim slučajevima može biti potrebna interakcija sa ljudima ili okolinom kako bi se ostvarila dublja veza sa prostorom. Sa druge strane, fotografisanje enterijera je intimniji i kontrolisaniji proces. U enterijerima se često bavim preciznim promišljanjem o tome kako prostor funkcioniše u odnosu na korisnike, koja je njegova funkcija i kako svjetlost utiče na emocionalni doživljaj. Ovdje je fokus na detaljima, proporcijama i na tome kako svjetlost oblikuje atmosferu. Enterijeri zahtijevaju pažljivo usmjeravanje svjetla, kako prirodnog tako i vještačkog, kako bi se postigao željeni efekat. 

Villa 68 pines - Kai Arhitekture interiors

Kada posmatram objekat kroz kameru, moj cilj nije samo da uhvatim njegovu spoljašnjost, već da otkrijem suštinske aspekte koji ga čine jedinstvenim i autentičnim u svom prostoru. Stoga, atmosfera prostora suštinski je element koji želim prenijeti kroz fotografiju. 

Koliko su za dobru arhitektonsku fotografiju važni vremenski uslovi i prirodna svjetlost?

Vremenski uslovi i prirodna svjetlost nijesu samo tehnički faktori u arhitektonskoj fotografiji – oni su ključni kreativni alati koji oblikuju narativ svake fotografije. Svaka vrsta svjetlosti donosi drugačiju dimenziju prikaza arhitekture. Promjene u atmosferi omogućavaju različitu interpretaciju - sunčani dani donose oštru dinamiku svjetla i sjenke, oblačno vrijeme pruža smirenost i ravnomjernu osvijetljenost, kiša može naglasiti refleksije na fasadama i ulicama, dok magla unosi misitičnu atmosferu, omekšava ivice i pojačava osjećaj dubine. U enterijerskoj fotografiji, kombinacjia prirodne i vještačke svjetlosti je od suštinskog značaja. Pažljiva kontrola izvora svjetlosti neophodna je za postizanje željene atmosfere, jer previse hladnog ili toplog tona može izmijeniti percepciju boja i samog prostora. U takvim slučajevima reflektori, difuzeri i dodatni izvori svjetlosti omogućavaju preciznu korekciju i postizanje ravnoteže u prostoru. 

 

Visitoring centar - Arhing inženjering

Kada posmatraš objekat kroz kameru, šta je ono što najviše tražiš? Da li su to odnosi svijetla i sjenke, materijalnost, ritam fasade, dinamika prostora?

Kada posmatram objekat kroz kameru, moj cilj nije samo da uhvatim njegovu spoljašnjost, već da otkrijem suštinske aspekte koji ga čine jedinstvenim i autentičnim u svom prostoru. Stoga, atmosfera prostora suštinski je element koji želim prenijeti kroz fotografiju. Ova atmosfera nije samo spoljašnji doživljaj prostora, već duboko emocioalno iskustvo koje nastaje kroz sve sfere arhitekture - od materijala, svjetlosti, zvuka, mirisa, pa do načina na koji sve to komunicira sa ljudima koji borave u prostoru. 

Smatraš li da arhitektonska fotografija treba da bude isključivo dokumentarna ili može imati i autorski pečat, određeni narativ koji fotograf unosi u kadar?

Smatram da arhitektonska fotografija ne treba biti isključivo dokumentarna; ona može i treba da nosi autorski pečat i specifičan narativ koji fotograf unosi u svaki kadar. Iako je osnovna funkcija arhitektonske fotografije da zabilježi i prenese prostor onakav kakav jeste, ona nudi daleko širi prostor kreativnoj interpretaciji. Narativ koji fotograf unosi može biti suptilan, sa velikim uticajem na to kako gledalac doživljava arhitekturu. Svaki fotograf, kao i arhitekta, razvija svoj senzibilitet i stil, ali je jednako važno omogućiti prostoru da samostalno ispriča svoju priču.

Kako si se edukovala po pitanju fotografije? Da li si prolazila kroz formalne kurseve ili je to bilo samostalno istraživanje i eksperimentisanje?

Fotografijom se u neformalnom obliku bavim više od 15 godina, a tokom mog odrastanja ona je postala neizostavan dio mog kreativnog izraza. Kroz godine samostalnog rada, stekla sam vještine u postprodukciji i savladala ključne softverske alate. Istovremeno, kroz teorijsko istaživanje i praktično iskustvo naučila osnove fotografskih tehnika i podešavanja aparata. Moj razvoj u fotografiji bio je postepen, intuitivan i samostalan, a kroz svakodnevnu praksu stalno učim. Ipak, smatram da glavni dio mog učenja tek predstoji.  Postoji velika razlika između fotografije kao hobija i profesionalnog usavršavanja, naročito u pogledu kvaliteta, pristupa i standarda koje struka zahtijeva. Svjesna sam da ozbiljniji rad zahtijeva dublje razumijevanje, precizniju tehniku, i konstantno istraživanje novih mogućnosti. 

Smatram da arhitektonska fotografija ne treba biti isključivo dokumentarna; ona može i treba da nosi autorski pečat i specifičan narativ koji fotograf unosi u svaki kadar. Iako je osnovna funkcija arhitektonske fotografije da zabilježi i prenese prostor onakav kakav jeste, ona nudi daleko širi prostor kreativnoj interpretaciji. 

Vila Seljanovo - Arterija studio

Koji su fotografi ili arhitekti najviše uticali na tvoj način razmišljanja o arhitekturi kroz objektiv?

Kada su u pitanju spooljašnji izvori inspiracije, najviše vrednujem rad arhitekata, teoretičara i umjetnika koji su svojom autentičnošću i multidisciplinarnim pristupom dokazali da kreativnost nije ograničena jednim medijem, već se može izraziti kroz različite sfere djelovanja. Među njima su Peter Zumthor, Juhani Pallasmaa, Frank Lloyd Wright, Bogdan Bogdanović – pojedinci koji su, kroz duboko promišljanje svijeta i suštinsko razumijevanje života, oblikovali svoje stvaralaštvo na prepoznatljiv način. Njihova djela pokazuju da istinski kreativni pojedinci mogu biti prisutni u više oblasti i istraživati svoju atentičnost kroz različite forme. Što se tiče arhitektonske fotografije, još uvijek učim o njoj, ali neko čiji mi se stil posebno dopada jeste Helene Binet. Fotografkinja čija posvećenost analognim tehnikama, u vrijeme digitalne brzine, pokazuje da vjernost sopstvenom izrazu i sporiji, promišljeniji proces mogu rezultirati dubljiom umjetnickom vrijednošću.

Koliko arhitektonski biroi u Crnoj Gori i regionu prepoznaju značaj profesionalne arhitektonske fotografije u prezentaciji svojih projekata?

U Crnoj Gori i region, svijest o značaju profesionalne arhitektonske fotografije raste, ali još uvijek nije dostigla nivo koji postoji u razvijenim arhitektonskim scenama širom svijeta. Iako neki veći arhitektonski biroi prepoznaju vrijednost kvalitetne vizuelne prezentacije svojih projekata, mnogi se i dalje oslanjaju na osnovnu dokumentaciju i 3D vizuale. U zemljama sa razvijenom arhitektonskom kulturom, angažovanje specijalizovanih fotografa postalo je standard, jer dobro osmišljena vizuelna prezentacija može značajno uticati na percepciju i prepoznatljivost arhitektonskog djela. U Crnoj Gori i regionu primjećuje se pozitivan trend, gdje mladi arhitekti i studiji sve više shvataju da kvalitetna fotografija može unaprijediti njihov portfolio, poboljšati vidljivost u stručnim krugovima i olakšati plasman radova na međunarodnim platformama, publikacijama i takmičenjima. 

Zgrada u Dobrim vodama - Aspeqt studio

Koji su tvoji dalji profesionalni planovi u oblasti arhitektonske fotografije?

Moj dalji profesionalni razvoj u oblasti arhitektonske fotografije usmjeren je ka stvaranju prepoznatljivog vizuelnog izraza koji ne samo da estetski bilježi arhitekturu, već je i interpretira u njenom prostornom, društvenom i kulturnom kontekstu. Saradnjom sa arhitektonskim biroima želim da na najbolji način prikažem kvalitet i atmosferu njihovih objekata, doprinoseći njihovom predstavljanju na tržištu. Pored toga, planiram da otvorim studio koji će biti posvećen istraživačkom radu naše arhitekture i kulturnog nasleđa, koje želim realizovati kroz tematske izložbe i publikacije, kao i kraće forme dokumentarnog filma. 

Hadrovića džamija  - Arhing inženjering

Koji savjet bi dala mladim arhitektima koji žele da istraže alternativne karijere unutar arhitektonske struke, ali nisu sigurni da se usude na taj korak?

Mladim arhitektama koji žele istražiti alternativne karijere unutar struke savjetujem da se ne boje  izaći iz tradicionalnih okvira. Iako je rad u ustaljenim pozicijama dragocjen, važno je osluškivati intuiciju i razvijati hrabrost za istraživanje novih područja. Takođe, korisno je isprobati različite uloge kroz volontiranje ili rad na manjim projektima, te tražiti mentore koji mogu podijeliti iskustva iz struka van arhitekture. Ne bojte se nesigurnosti, jer ona često vodi ka ličnom i profesionalnom rastu. Krenite polako, testirajte ideje i stvarajte prostor za slobodno djelovanje u kojem ćete se osjećati ispunjeno.

 

Ovaj tekst je napisan u sklopu projekta Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.