Procjenjuje se da danas u svijetu postoji oko 370 parkova skulptura. Konceptualno, reklo bi se, svaki park ili javni prostor u kome se nalaze skulpture je park skulptura. Međutim, oni su u svojoj biti toliko različiti da se teško mogu posmatrati kao jedinstven entitet. Ideja o skulpturi u parku stara je gotovo koliko i sama vrtna umjetnost, a datira još iz rimske, pa potom i renesansne epohe, gdje se vrt nije mogao zamisliti bez skulpture i posude, kao integralnih djelova.
Danas, parkovi skulptura nastavljaju da privlače ljude, i dobijaju nešto drugačiji koncept - najčešće su ovi prostori zbirke većeg broja umjetnika, ali ima i onih koji su posvećeni samo jednom.
Skulptura u parku nije nova ideja, ali polako se napušta konvencionalni način prikazivanja umjetnosti koja samo levitira u nekom prostoru. Jasno je da prirodna, pa i parkovska okolina predstavlja pozadinu na kojoj se sagledavaju skulpture kao umjetnički izraz stvaraoca. Međutim, ono što posmatrača dublje privlači jeste skulptura koja nastaje zajedno sa vrtom, a vrlo često i kao posljedica upravo te ’pozadine’. Sam stvaralački proces, inspirisan mjestom u kome se stvara jednak je stvaralačkom procesu i same vrtne umjetnosti, pa se čini da oni ustvari postaju jedno-što i jeste cilj, svakako sa porukom koju i sam umjetnik želi da prenese.
PARKOVI SKULPTURA NISU SAMO ZBIRKE UMJETNIČKIH DJELA; ONI SU SPOJ UMJETNOSTI I PRIRODNOG OKRUŽENJA. DOK NEKI PARKOVI ZADRŽAVAJU PRIRODNI IZGLED, DRUGI INTEGRIŠU VRT KAO DIO SKULPTURALNOG DOŽIVLJAJA..
Ponekad, ova veza skulptura - priroda, predstavlja poligon za istraživanje i prikazivanje nacionalnog i prostornog identiteta, kao što to čini čuvena norveška umjetnička instalacija Artscape Nordland. Prostirući se na čak 40 hiljada kvadratnih kilometara, ova instalacija sa 33 skulpture norveških, ali i svjetskih umjetnika, simbolično raspoređenih u 32 norveške pokrajine, poziva posjetioca da na taj način upozna ovu neobičnu zemlju, i doživi je na jedan prilično autentičan način. Neki parkovi skulptura potenciraju na zadržavanju prirodnog okruženja, prirodnog identiteta mjesta, te skulpture izgledaju kao da se ’rađaju’ između krošnji drveća.
Drugi favorizuju integrativni pristup u kome je i sam vrt dio skulpturalnog doživljaja, planiran kao dio muzejske postavke.
I dok su sredinom dvadesetog vijeka parkovi skulptura bili izuzetno popularni i otvarani širom svijeta kao javni prostori, u kojima su sami parkovi više posmatrani kao muzejski prostor a ne dio postavke, danas često dobijaju nešto komercijalniju svrhu. Parkove ovog tipa počinju da formiraju i privatni kolekcionari, koji, svako na svoj način, na osnovu ličnih afiniteta, trendova i publiciteta sami vrše odabir umjetnina koje će izlagati. Ovi prostori postaju integrisani u druge komercijalne aktivnosti, nerijetko vinarije, hotele, umjetničke centre a zatim i vrtove, oranžerije, botaničke bašte...
Donum centar u Kaliforniji jedan je od najupečatljivijih privatnih multifunkcionalnih prostora, koji uz vinariju i umjetnički centar, izlaže neke od najistaknutijih umjetnika današnjice, kao što su El Anatsui, Subodh Gupta, Louise Bourgeois, i Ai Weiwei. Ono što ovo imanje čini izuzetnim jeste da ovdje umjetnost nije sama po sebi cilj, već je dio jedne životne ideologije, u kojoj se simbiotički prepliću regenerativna poljoprivreda, polja lavande, vinogradi, vino i umjetnost. Umjetničke skulpture, sagledavane u ambijentu koji je stvaran uz njih, zaista postaju nijemi svjedoci ovih neraskidivih veza. Botaničke bašte nerijetko postaju izložbeni prostori, a jedan od najvećih na svijetu ovog tipa je Instituto Inhotim, Brazil, koji je smješten u dubini kišne šume, i kao takav pruža jedinstveno iskustvo čovjekovog djelovanja u prirodnom okruženju.
DANAS, PARKOVI SKULPTURA ČESTO IMAJU I KOMERCIJALNU SVRHU. PRIVATNI KOLEKCIONARI FORMIRAJU PARKOVE KOJI PRATE NJIHOVE LIČNE AFINITETE, UKLJUČUJUĆI UMJETNIČKA DJELA U VINARIJAMA, BOTANIČKIM BAŠTAMA ILI HOTELIMA.
Park Bukovičke banje kod Aranđelovca jedan je od rijetkih parkova mermernih skulptura u našem okruženju, rađenih u okviru Simpozijuma kulture “Beli venčac” od 1966. godine pa nadalje. U skladu sa socijalističkim duhom vremena kada je umjetnost bila namijenjena “svima i za sve”, nastajala je ova neobična kolekcija a sam park dobio funkciju izložbenog prostora. Izloženi su uglavnom radovi jugoslovenskih umjetnika. Drago Đurović jedan je od crnogorskih vajara čije se skulpture i danas nalaze u parku. Tu su i djela Ivana Meštrovića, Dušana Džamonje kao i nekolicina stranih umjetnika.
Legat Dušana Džamonje, kao vid vrlo intimne skulpturalne postavke u vrtnom ambijentu porodične kuće u Vrsaru u Istri, izuzetan je primjer umjetnikovog doživljaja okoline, ali i svijeta u kome stvara. Prostor u kome je bezrezervno jasna sinteza prirode i čovjeka, koju Džamonja tako nedvosmisleno prikazuje u svojim djelima, pažljivo pozicioniranim u vrtu. Radeći sa prirodnim materijalima-bronzom, čelikom i mermerom, i postavljajući skulpture u idilični ambijent istarskog pejzaža, upućuje posjetioca da je, kako navodi R.P. Turin, 1987, u mjestu gdje vlada beskrajni univerzum.
INTERVENCIJE NA MORFOLOGIJI I ELEMENTIMA PRIRODNOG ILI STVORENOG PEJZAŽA, POPUT SKULPTURA, POSTAJU UMJETNIČKE INSTALACIJE U PROSTORU. OVDJE SKULPTURA POSTAJE UPRAVO PEJZAŽ KOJI UMJETNIK TRANSORMIŠE.
Ponekad, i sami vrtovi jesu umjetničke instalacije, gdje njegovi bazični elementi postaju instrument u rukama umjetnika. Čuveni španski pejzažni arhitekta Fernando Caruncho svoje vrtove doživljava kao skulpturalna umjetnička djela, i kao takve ih i prikazuje, navodeći njihovu stalnu promjenu kao živih organizama kao jednu od najuzbudljivijih svjedočenja. Umjetnička instalacija smještena u Stormking Sculpture Garden, New York-u, rad je Maye Lin koja koristi pokrenutost terena i biljke kako bi dočarala morske talase i ukazala na probleme sa kojima se svijet suočava u domenu zaštite životne sredine i klimatskih promjena. Na ovaj način, ona omogućava posjetiocu da sa različitih tačaka doživljava prostor, omogućavajući da se percepcija pojedinca sagleda sa različitih pozicija, pozivajući nas na taj način da svijet sagledamo iz različitih uglova.
Ideja o parkovima skulptura izuzetan je način da se pokrene ideja o sagledavanju našeg životnog prostora na višedimenzionalan način, u kome vizije umjetnika čine upravo tu pokretačku snagu.