INTERVJU: SAŠA RANDIĆ, OSNIVAČ RANDIĆ I SARADNICI
Za ovaj broj časopisa, razgovarali smo sa istaknutim hrvatskim arhitektom Sašom Randićem, jednim od predavača na ovogodišnjim Danima arhitekture. Randić, koji ima više od trideset godina iskustva u arhitektonskoj praksi, poznat je po svojoj sposobnosti da spoji savremene dizajnerske tendencije sa specifičnostima lokalnog konteksta. Njegov projekat prenamjene kompleksa Rikard Benčić u Rijeci, na kojem radi od 1998. godine, primjer je dugoročnog pristupa u arhitekturi koji osvjetljava promjene u društvenim i urbanističkim tokovima.
Otkriva nam njegov poseban pristup arhitekturi kao sporom i promišljenom procesu, koji ne samo da gradi prostore već i reflektuje društvene promjene. Na ovogodišnjoj konferenciji, pod temom „Limitless,“ Randić će prikazati iskustva i izazove s kojima se suočavao tokom višegodišnje prenamjene industrijskog kompleksa Rikard Benčić u Rijeci. Ovaj projekat, koji obuhvata gotovo četvrt vijeka rada, pokazuje kako arhitektura može da odgovori na specifične lokalne potrebe i da s vremenom stekne dodatne slojeve značenja.
Zgrada HOPS, FOTO: Marko Mihaljević
Zgrada HOPS, FOTO: Marko Mihaljević
Bićete jedan od predavača na Danima arhitekture u novembru. Možete li nam otkriti o čemu ćete govoriti na svom predavanju? I kako vam se ovogodišnja tema Limitless dopada, koliko je inspirativna?
Htio sam podijeliti iskustvo s projektom prenamjene fabrike Rikard Benčić u Rijeci, na kojem sam radio od 1998. sve do ove godine. Radi se o projektu koji se različitim intenzitetima pojavljivao u radu biroa, na što se čovjek po prirodi stvari navikne, pa ni ne primijeti da je projekt trajao preko četvrt vijeka.
Arhitektura ima prilično usporen ritam u upoređenju sa ostalim aktivnostima savremenog društva. Iz nekih razloga gradnja traje sve duže, a ne kraće. T-zgrada u bloku Rikard Benčić, u kojoj je danas smještena Gradska knjižara Rijeka, građena je kao industrijska zgrada u 19. vijeku dvije godine. Njeno preuređenje danas, od projekta do otvaranja, trajalo je deset godina. Ne radi se o nekom posebnom izuzetku, radimo naprosto duže, što arhitekturu izdvaja po mom mišljenju iz savremenih društvenih dinamika.
Zgrada HOPS, FOTO: Marko Mihaljević
Uglavnom, činilo mi se interesantnim podijeliti iskustvo s realizacijom ovog projekta, kao i promjenama društvenih dinamika, koje se u ovom periodu mogu prepoznati.
SVOJEVREMENO SAM ZA NAŠU KNJIGU RANDIĆ&TURATO: ARHITEKTURA TRANZICIJE SASTAVIO MANIFEST, KOJI JE DEFINISAO NAŠ PRISTUP ARHITEKTURI KROZ SEDAM TAČAKA. AKO BIH TREBAO IZDVOJITI JEDNU OD TIH TAČAKA, MISLIM DA JE BITNO SHVATITI KONTEKST. NAŠ POSAO UVIJEK PREDSTAVLJA REAKCIJU NA ZATEČENU OKOLINU, PA BILA ONA I POTPUNO PRIRODNO OKRUŽENJE.
Šta očekujete od ovogodišnje konferencije i koje su teme koje smatrate ključnim za arhitektonsku zajednicu danas?
Mislim da odgovor ne može biti jednoznačan i univerzalan, prije svega radi različitih društvenih okolnosti pojedinih prostora. U dinamičnim društvima Azije grade se novi gradovi, kao što su se gradili u poslijeratnom periodu u Europi. Danas se ovdje novi gradovi više ne grade, nego se preoblikuju postojeći. To naravno postavlja profesiju u sasvim drugačiji kontekst, gdje dominantne postaju teme zaštite baštine, i, sve izraženije, pitanja zaštite okoline. Ne želim reći kako ove teme nisu bitne, naprotiv, ali prostor u kojem živimo se ne može redukovati na zaštitu zatečenog i emisiju gasova.
Dječija kuća, Foto: Marko Mihaljević
Interesantno je kako je prilog ovoj diskusiji nedavno došao iz područja kognitivne neuronauke i psihologije, a ne arhitekture. Sarah Williams Goldhagen u svojoj knjizi Welcome to Your World opisuje kako je ljudski identitet neraskidivo povezan s prostorom u kojem se živi, koji je ključan za fizičko zdravlje, zajednički i društveni život. Mislim da je kvalitet prostora ključan element svakog društva, i dobro je da je potvrda ove teze došla iz sasvim drugog područja.
Sa Idisom Turatom ostvarili ste veliki broj izuzetno uspješnih projekata. U kojem trenutku ste odlučili da osnujete vlastiti biro i kako je izgledao prelazak iz Randić-Turato u Randić i saradnici?
S Idisom sam otvorio biro nakon studija na Berlage Instutute u Amsterdamu 1992. godine. Timski rad je predstavljao tada svojevrsnu novinu, ali se činio potpuno logičnim odabirom, s obzirom da smo imali iskustvo zajedničkog rada i tokom studija. Interesantno je da je u tom periodu u Hrvatskoj osnovano više biroa - timova arhitekata: Njirić+Njirić, Rako i Radonić, Studio 3LHD, Dva Arhitekta (Zidarić i Ćurković), Studio BF (Boševski i Fiolić), Puljiz i Medić u Amsterdamu, Penezić i Rogina, i mnogi drugi. Jedan dio ovih timova se razdvojio, ali neki rade i danas. Naš biro je trajao do 2009., nakon čega smo obojica nastavili raditi samostalno.
Dječija kuća, Foto: Marko Mihaljević
Dječija kuća, Foto: Marko Mihaljević
Radili ste na različitim tipovima projekata, od obrazovnih zgrada do kulturnih centara. Kako prilagođavate svoj pristup ovako različitim zadacima?
Mogućnost rada u različitim mjerilima, kao i s različitim vrstama zgrada, je u načelu obilježje manje sređenih sredina, što je Hrvatska definitivno bila na početku moje profesionalne prakse. S vremenom se sistem normalizovao, pa je arhitektama s manje iskustva danas teže doći u priliku raditi zgrade različite namjene i većeg mjerila, prije svega radi sistema dodjele ugovora. Naravno, uvijek postoji mogućnost za ugovaranje različitih projekata, ali tendencija uređenog tržišta je svojevrsno usmjeravanje biroa u specifičnu nišu prema njihovom prethodnom iskustvu, dok je u periodu u kojem sam tek razvijao biro promjena vrsta i veličina projekata bila uobičajena.
DOSTA PROJEKATA RADILI SMO TOKOM 90TIH U MJERILU GRADA, OD STUDIJA DO PROSTORNIH PLANOVA. URBANIZAM JE DANAS POSTAO DISCIPLINA KOJA POSTUPNO NESTAJE, I TO JE NA ŽALOST SLUČAJ ŠIREG EVROPSKOG KONTEKSTA. ŽAO MI JE ŠTO SU TAKVI ZAHVATI NESTALI.
Dosta projekata radili smo tokom 90tih u mjerilu grada, od studija do prostornih planova. Urbanizam je danas postao disciplina koja postupno nestaje, i to je na žalost slučaj šireg evropskog konteksta. Žao mi je što su takvi zahvati nestali.
Dječija kuća, Foto: Marko Mihaljević
Dječija kuća, Foto: Marko Mihaljević
Vaš projekt Dječja kuća u Rijeci, unutar kompleksa Rikard Benčić, privukao je veliku pažnju. Možete li nam reći nešto više o ovom projektu i izazovima koje ste imali?
Dječja kuća je vrlo specifičan projekat. Zgrada je zamišljena kao svojevrsno predvorje ustanova i organizacija u kulturi koje su planirane u i oko bloka Benčić: Muzeja moderne i savremene umjetnosti, Gradske knjižare Rijeka, Muzeja grada Rijeke, ali i kao simbolično predvorje svijeta kulture namijenjena u prvom redu djeci do dvanaest godina starosti.
Projektom obnove zgrade obuhvaćena je sanacija vanjskog zida s pročeljem od pune opeke, kao i zatečenih liveno-željeznih stubova, zadržanih u dijelu enterijera zgrade. Novi program umetnut je kao kutija unutar postojećih ciglenih zidova zgrade, dok su po obodu, u međuprostoru starog i novog zidnog platna, postavljene stepenice koje se spiralno penju uz pročelje zgrade. Kretanje je bitan element zgrade, gdje se sadržaji postupno otkrivaju kružnim kretanjem po njenoj ivici, i nisu direktno izloženi svojim posjetiocima. Prizemlje je dnevni boravak otvoren prema okolini iznad kojeg se nalazi dvorana za predstave i projekcije, te izložbeni prostor, mostom povezani s Muzejom moderne i savremene umjetnosti. Iznad se nalazi muzička i audiovizuelna radionica sa studijima i prostorom režije, te igraonica obložena tapiserijom šumskih motiva. Drugi sprat je u cjelini iskorišten za dječji odjeljenje Gradske knjižare Rijeka, dok je na krovu smješten višenamjenski prostor koji se koristi za seminare i kao scena Gradskog pozorišta lutaka, i naravno terasa.
Kako se može vidjeti iz opisa, radi se o vrlo neobičnoj zgradi, za koju nisu postojala prethodna iskustva, i vrlo lako je mogla ispasti ozbiljan promašaj. Ciglena kuća je prilično zatvorena industrijska zgrada s rešetkama na prozorima, smještena u bivšem industrijskom prostoru, dakle nimalo dječjem kontekstu, a unutar zgrade je više ustanova u kulturi, što nije najčešće recept za uspjeh. Zgrada je srećom dobila izuzetno motivisanu upravu, tako da je od samog otvaranja, dok je u okolini bilo aktivno gradilište, postala jedna od najposjećenijih zgrada u gradu.
Gradska knjižnica Rijeka, Foto: Domagoj Blažević
Gradska knjižnica Rijeka, Foto: Domagoj Blažević
Vaša arhitektura se često opisuje kao spoj istraživanja i praktičnog pristupa. Možete li objasniti kako istraživanje utiče na Vaše dizajnerske odluke?
Jedan od meni najboljih odgovora na ovo pitanje dao je pokojni kolega Bogdan Budimirov, kada je upitan kako se odlučio na istraživanje montažnih sistema zgrada, građenim u Zagrebu nakon drugog svijetskog rata. Odgovorio je kako je osnovni preduslov za eksperiment slabo poznavanje predmeta s kojim se želiš baviti, jer kada bi čovjek znao s čim će se sve susresti, ne bi se nikad u to upustio.
Moj problem je da se ove izjave najčešće sjetim nakon što završim projekat.
Na koji način Vaši projekti u Rijeci i na Jadranu odražavaju lokalni kontekst i kulturni identitet?
Nisam siguran u kojoj mjeri je moguće govoriti o identitetu kada se želi opisati vlastita produkcija, ali sigurno je da se dio lokalne kulture odražava i u vlastitom pristupu. Riječki prostor je istorijski gledano uvijek bio otvoren različitim uticajima, i kao sredina ne opterećuje vlastitom tradicijom. Živim na relaciji Rijeka-Zagreb, gdje se nalaze biroi, i u najvećem dijelu naša produkcija vezana je uz Hrvatsku. Generalno ne vidim razlike između pojedinih regija. Savremena hrvatska arhitektura formirana je na osnovama moderne početkom prošlog vijeka, na kojima funkcioniše i danas.
Gradska knjižnica Rijeka, Foto: Domagoj Blažević
Kako integrišete održivost u svoje projekte i koliko Vam je ona važna u procesu projektovanja?
Održivost je danas sigurno središnja tema gradnje, ali kada govorimo o hrvatskom prostoru, društvene i ekonomske okolnosti predstavljale su glavnu prepreku nekontroliranoj izgradnji tokom 90tih, a rekao bih i danas. U Hrvatskoj je vrlo teško izgraditi nešto novo, a samim time i uništiti okolinu. Tako da bih rekao da održivost danas kod nas ne predstavlja društvenu urgenciju. To nije naravno oduvijek bilo tako, obala u doba mog odrastanja, ili bolje reći riječki prostor, bili su ispunjeni bučnom i zadimljenom industrijom, a rijeka Rječina je mijenjala boju zavisno od toga koja industrija je taj dan radila. Danas je ta rijeka čista i bistra, ali ne znam koliko je to rezultat svjesnog planiranja.
Kako se Vaša arhitektonska filozofija razvijala kroz godine i šta Vas danas najviše inspiriše?
Svojevremeno sam za našu knjigu Randić&Turato: arhitektura tranzicije sastavio manifest, koji je definisao naš pristup arhitekturi kroz sedam tačaka.
Ako bih trebao izdvojiti jednu od tih tačaka, mislim da je bitno shvatiti kontekst. Naš posao uvijek predstavlja reakciju na zatečenu okolinu, pa bila ona i potpuno prirodno okruženje. Zgrade koje naizgled djeluju isto, u naravi zbog toga mogu biti sasvim različite. Iz tog razloga mislim da je prepoznavanje okolnosti u koje ulazimo jedno od prvih stvari koje treba napraviti.
Kako vidite budućnost arhitekture u doba digitalnih alata i tehnologija? Da li smatrate da tehnologija može da omogući efikasnija i kreativnija rješenja?
Tehnologija sasvim sigurno utiče na način kako projektantski biroi funkcionišu. Pojava računara istisnula je različite kategorije iz biroa, poput tehničara ili daktilografa. U tom pogledu arhitektonski biroi danas drugačije izgledaju nego 70tih, ali u osnovi posao arhitekata ostao je isti. Kao i rok izrade projekata. Tehnologija je u jednu ruku skratila vrijeme potrebno za proizvodnju nacrta, ali je s druge strane povećana administracija. Projekti danas imaju kumulativno više hiljada stranica, u arhivi možemo vidjeti projekte od prije pedesetak godina sa desetinom papira koje je danas potrebno proizvesti. Tako da vrijeme izrade projekta ostaje isto. Mislim da je slična situacija i u pogledu alata. Očekivana brzina proizvodnje nacrta vodi na primjer do sve manje upotrebe maketa u projektovanju, jer troše više vremena, tako da nisam siguran da li napredak tehnologije sam po sebi vodi ka kvalitetnijoj arhitekturi.
Hrvatski istorijski muzej, Zagreb
Hrvatski istorijski muzej, Zagreb
Kako vidite ulogu arhitekata u društvu danas, posebno u kontekstu ekoloških i urbanih izazova?
Mislim da ona zavisi od okoline. Kao što smo se ranije dotakli ovog pitanja, ne mislim da je pozicija arhitekture ista u rastućim društvima i evropskom prostoru. Ekološki i klimatski izazovi su sigurno središnja pitanja našeg društva, pa tako i arhitekture. Drugo je pitanje u kojoj mjeri su ti izazovi izraženi u prostoru jugoistočne Evrope, ili preciznije Hrvatske, u kojoj više nema ni 4 miliona stanovnika. Društvene okolnosti pomaknule su arhitekturu sa centralnije pozicije koju je imala tokom intenzivnog rasta sve do druge polovine 20.vijeka, u jedan nešto mirniji prostor „slabe arhitekture“, kako ju je nazvao Ignacio de Sola Morales. Ali rekao bih da su i u takvom, kompletno izgrađenom prostoru, glavni izazovi barem dijelom arhitektonski, između ostalog radi naše prirode. Kako sam ranije spomenuo, naš identitet je vezan uz prostor u kojem živimo. Jedan od glavnih problema današnjeg društva, i to ne samo Evropskog prostora, tiče se arhitekture, a to je pitanje stanovanja, i odgovor je barem djelomično u području kojim se mi bavimo.
Hotel Blu mare Novigrad, Foto: Domagoj Blažević
Hotel Blu mare Novigrad, Foto: Domagoj Blažević
Na kojim projektima trenutno radite i šta možemo očekivati u budućnosti od Randić i saradnici?
Zadnjih godina uključili smo se u projekte obnove nakon zemljotresa u Zagrebu, gdje je trenutno u izvođenju nekoliko naših projekata, istaknuo bih Hrvatski istorijski muzej na Gornjem gradu, te Meštrovićev dom HDLU. Prije zemljotresa je započela obnova Instituta Ruđer Bošković, u koju smo takođe uključeni. Na riječkom području trenutno radimo na projektima hotela i zgrada oko luke.
Koji su Vaši savjeti za mlade arhitekte koji tek ulaze u ovu industriju?
Ne znam koliko bi moj savjet bio koristan, svako doba i svaki prostor nosi sa sobom svoje izazove i prednosti, ponekad ih uspijemo prepoznati, ponekad ne. U svakom slučaju, potrebno je zadržati otvoreni pristup svemu s čim se bavimo, na taj način najlakše možemo odgovoriti na nove okolnosti. Često je odgovor na specifično pitanje neočekivan i ne može se prepoznati unaprijed pripremljenim odgovorima. Otvoren pristup znači spremnost na prihvatanje promjena, ali i voljnost da se pritom i sami promijenimo.
Hotel Blu mare Novigrad, Foto: Domagoj Blažević
Hotel Blu mare Novigrad, Foto: Domagoj Blažević
Hotel Blu mare Novigrad, Foto: Domagoj Blažević