Napisala:
Sandra Vahtel, Demolliens 

Photo:  
EDMUND SUMNER ; RAFAEL GAMO,
CAMILA COSSIO 

U središtu meksičke visoravni, gdje planinski vjetrovi oblikuju tišinu, a pogled luta između krošnji borova i vulkanskih masiva, arhitektica Fernanda Canales oblikovala je kuću koja je istovremeno zaklon, posmatračnica i meditativni okvir za život. Casa 720, smještena na gotovo 4 hektara prirodnog pejzaža u okviru održivog naselja Reserva Peñitas, ne posmatra pejzaž sa distance – već ga uključuje, zagrli, rotira oko sebe i upija u svoju kružnu strukturu.

Koncept ove porodične kuće za šest članova porodice razvijan je, ne na papiru, već u direktnom kontaktu sa terenom. Canales je započela projektovanje tako što je na parceli postavila tri drvene platforme – improvizovane osmatračnice koje su omogućile klijentima da iskuse pogled sa budućeg zelenog krova kuće. Ova vrsta eksperimentalnog pristupa karakteristična je za rad Canales, koja arhitekturu ne posmatra kao objekt, već kao proces dijaloga sa kontekstom.

Kuća je koncipirana kao krug, ali unutar kružne osnove smješten je niz pravougaonih prostorija, čime se izbjegava nepraktičnost zakrivljenih zidova, a istovremeno se dobija fluidan narativni tok u prostoru. Krug ovdje nije simboličan gest već funkcionalna strategija – ne postoji jedno dominantno pročelje, niti jedan glavni pravac pogleda, jer pejzaž sam diktira višestruke orijentacije. Kuća postaje instrument za promatranje prirode, a njen centralni patiot – dvorište iznad cisterni za prikupljanje kišnice – srce kompozicije.

Materijalna paleta je svedena, taktilna i u skladu s lokalnim resursima: pigmentirani beton boje zemlje, neobrađeno drvo, staklo i lokalni kamen. Odsustvo nepotrebne ornamentike ističe izražaj volumena, odnosa punog i praznog, zatvorenog i otvorenog. Debeli betonski zidovi, obloženi kamenom izvađenim na samoj parceli, ne samo što stabilizuju temperaturu već pomažu objektu da se stapaju sa pejzažom – vizuelno i energetski.

Unutrašnji prostor se razvija u ritmu koji odražava fizičku šetnju kroz pejzaž. Dugi hodnici postaju procesije koje otkrivaju fragmente prirode – najprije djelimično, kroz uske otvore, a zatim potpuno, kroz staklene zidove koji se otvaraju prema vulkanskim masivima i šumi. Arhitektura ovdje nije dominantna nad pejzažom, već u stalnom dijalogu s njim. Canales postavlja kuću kao tihi okvir unutar kojeg priroda ima glavnu riječ.

Casa 720 je sagrađena gotovo u potpunosti od strane lokalnih majstora, bez oslanjanja na visoku tehnologiju. Ovakav pristup, u kombinaciji sa rigoroznim pravilima održivosti u okviru Reserva Peñitas (gradnja na najviše 7% parcele, ograničenja visine i potrošnje vode), čini ovu kuću ne samo arhitektonskim odgovorom već i društvenim i ekološkim komentarom. U kontekstu klimatskih promjena i potrebe za smanjenjem prekomjerne gradnje, Casa 720 pokazuje da održiva kuća može biti i prostorno ambiciozna i kontekstualno tiha.

Casa 720 nije arhitektura koja traži pažnju, već ona koja poziva na prisustvo. U njoj se može osjetiti ono što Peter Zumthor naziva “atmosferom” – jedinstvena mješavina tišine, materijalnosti, svjetla i vremena. Kuća ne pretenduje da bude vječna, ali nas podsjeća da ni priroda to nije.

Casa 720 nema određeno lice – ne preferira nijedan pogled, već se širi u svim pravcima, u dijalogu sa pejzažom.

Zakrivljeni hodnik, obložen betonom i hrastovinom, postepeno otkriva pejzaž – od diskretnog pogleda na planinu do dramatičnog otvaranja kroz staklene površine koje omogućavaju poprečno provjetravanje.