Razgovarala: 
Aleksandra Zečević Malović

Dr Miljana Zeković, redovna profesorica na Departmanu za arhitekturu i urbanizam u Novom Sadu, gostujuća profesorica na Univerzitetu umjetnosti u Beogradu i članica kolektiva BAZA i Efemera, već godinama pomjera granice arhitektonske profesije kroz teoriju, edukaciju i angažovani rad.

Povod za razgovor je njeno imenovanje za kustoskinju crnogorskog nastupa na XIX Bijenalu arhitekture u Veneciji. Kroz temu Terram Intelligere i nacionalnu postavku Intersticijum, otvara pitanja odnosa prirode, prostora i arhitekture iz perspektive eksperimenta i transdisciplinarnosti.

Razgovarali smo o ovogodišnjem paviljonu, ulozi „malih zemalja“ na globalnim manifestacijama, važnosti konkursa i alternativnim oblicima arhitektonske prakse.

Tema ovogodišnjeg crnogorskog nastupa na Bijenalu arhitekture nosi naziv “TERRAM INTELLIGERE”. Šta za Vas znači “razumjeti zemlju” u kontekstu savremene arhitektonske prakse, i kako ste razvijali ovu kustosku liniju u dijalogu s temom Karla Ratija? Takođe, kako ste pristupili koncipiranju nacionalne teme? Da li su Vas više vodili fenomenološki, teorijski impulsi ili konkretni prostorni obrasci i kulturni kodovi crnogorskog pejzaža?

Karlo Rati nam je svojim stavom vezanim za ovogodišnje Bijenale arhitekture postavio kompleksan zadatak, jer je tema inteligencije i novih, mogućih, hibridnih inteligentnih sistema aktuelna podjednako i kao činjenica i kao špekulacija. Ovo je otvorilo opciju za dodatne kreativne interpretacije prilikom tematskih određenja nacionalnih nastupa. U vezi sa nacionalnim nastupom Crne Gore, tema inteligencije je, logično, primijenjena na dodatno definisanje mogućnosti u uspostavljanju dubokog, promišljenog i produktivnog odnosa između prirode i čovjeka. Crna Gora, kao apsolutna inspiracija u smislu količine i raznolikosti prirodnih resursa i bogatstva na relativno maloj površini koju zauzima, nameće teme neispitanih mogućnosti razvoja i cirkularnosti prirode i ekonomije. Da bismo ove teme potpuno osvijestili, neophodno je da iznova i iznova pokušavamo da razumijemo problem. Tako da bih rekla da su me vodile konkretnije stvari, koje su više u skladu sa primjenom razumijevanja fenomena i teorijskih osnova na dati okvir.

 

Jedan od najzanimljivijih aspekata odabranog projekta Ivana Šukovića, Dejana Todorovića i Emira Šehanovića “INTERSTICIJUM” je istraživanje mikrobioloških procesa i njihova primjena u arhitekturi. Koliko Vam je bilo važno da arhitektura pređe granicu materijalnog i otvori prostor za interakciju sa drugim disciplinama – naukom, biologijom, ekologijom?

Arhitektura je u samoj svojoj suštini interdisciplinarna. Ne samo što sve definicije arhitekture upućuju na to, opisujući je kao „umjetnost i nauku“, „umjetnost i praksu“, „umjetnost i tehniku“ i slično, već i u odnosu na osnovno polje djelovanja discipline, koje je vezano dominantno za čovjeka i njegove ukupne egzistencijalne napore da se održi i napreduje na ovom svijetu. Ono što je bilo posebno privlačno i vrijednovano u pobjedničkom radu „Intersticijum“ je što je uz ovo apriorno uvažavanje interdisciplinarnosti arhitekture, akcenat stavljen upravo na ukazivanje na značaj mogućnosti primjene rješenja koja nastaju u sinergiji različitih tipova inteligencije, a imaju direktnih posljedica u načinu na koji mislimo o budućnosti arhitekture, gradova i građenja uopšte. U ovakvim slučajevima, kada ujedinjenim naporima dolazimo do rješenja koja prevazilaze primarne discipline iz kojih su osnovni ulazni parametri potekli (u ovom konkretnom slučaju – arhitekture, građevinarstva, molekularne genetike, umjetnosti) govorimo o kvalitetu transdisciplinarnosti koji ovaj rad, bez sumnje promoviše.

Crna Gora, kao apsolutna inspiracija u smislu količine i raznolikosti prirodnih resursa i bogatstva na relativno maloj površini koju zauzima, nameće teme neispitanih mogućnosti razvoja i cirkularnosti prirode i ekonomije. Da bismo ove teme potpuno osvijestili, neophodno je da iznova i iznova pokušavamo da razumijemo problem. 

Crna Gora je jedna od manjih zemalja koje učestvuju na Bijenalu. Kako vidite ulogu i potencijal “malih” zemalja u okviru ovako prestižne međunarodne manifestacije? Da li je moguće, i na koji način, ostaviti trag i skrenuti pažnju, iako dolazimo iz geografskih i institucionalno manjih sredina?

Stava sam da nipošto i ni u kom slučaju ne smije da se zanemari uloga tzv. „malih“ učesnika na Bijenalu arhitekture. Ovakva vrsta manifestacije, koja okuplja najvažnije pojedince i timske aktere u polju, promoviše trendove i trasira put razvoja profesije, jeste ultimativno mjesto promocije, kako za „velike“, tako i za „male“ učesnike. Pozicioniranje u ovakvom društvu mora da bude od nacionalnog interesa za jednu zemlju, jer se samim učešćem ona obavezuje na timsku igru u ujedinjenim naporima za bolju budućnost. Sa druge strane, pažnja se na ovakvim manifestacijama skreće aktuelnošću teme i ekspresivnošću nastupa i sasvim nevezano za raspoloženje žirija Bijenala, trag ostaje u onoj mjeri prisutan u kojoj posjetioci reaguju na sadržaj postavke. Veoma jednostavno, ali ne tako kontrolabilno kao što nam se možda čini.

Šta biste željeli da posjetilac crnogorskog paviljona ponese sa sobom nakon susreta sa projektom INTERSTICIJUM? Da li je to osjećaj, pitanje, promišljanje, ili potreba da “razumije zemlju”?

Uspijeh je nekoga navesti na preispitivanje stavova i ponovno promišljanje tema o kojima smatra da je donio finalni sud. U tom svijetlu, idealan posjetilac crnogorskog paviljona otvorio bi za sebe ponovo neke priče, za koje je eventualno smatrao da su već ispričane. Poznavati zemlju ne znači nužno razumjeti zemlju i s tim u vezi naš posjetilac bi mogao da, ukoliko se udubi u sadržaj i otvori za nove poglede na stvari, napusti paviljon sa osjećajem optimizma vezanim za budućnost arhitekture i gradova, što mi se čini da bi bio apsolutni cilj svih nas u timu.

SPENS je jedan od najvećih i najsloženijih javnih objekata u regionu, prostorno, funkcionalno i simbolički. Kako ste se kao tim odlučili da preuzmete odgovornost za njegovu rekonstrukciju? Da li je prethodilo detaljno istraživanje i kako ste uopšte konceptualizovali taj proces?

Moji tim je arhitektonski tim i kako smo svi zaposleni na Fakultetu tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu, kao profesori, asistenti i saradnici koji učestvuju u obrazovnom procesu mladih generacija, smatrali smo svojom profesionalnom obavezom da učestvujemo u ovakvom projektu, kako bismo, između ostalog, studentima pružili uvid u izuzetno kompleksan proces primjene zdravih teorijskih osnova u očuvanju vrijednosti i identiteta kroz rekonstrukciju jedne od ikona arhitekture grada. Svjedoci smo potpune devastacije graditeljskog nasljeđa XX vijka, koje iz različitih razloga prolazi kroz jednu vrstu regionalne marginalizacije. Smatram da je apsolutni prioritet struke da se fokusira na ovaj problem. Što se tiče odgovora na drugi dio pitanja – da, projektu rekonstrukcije je prethodilo dugogodišnje bavljenje problemom Spensa, što kroz naš rad na fakultetu, što kroz rad i istraživanje pojedinaca u timu. Kulminacija ovih djelovanja dobila je svojevrsnu materijalizaciju u publikaciji „Strategija razvoja objekta Spensa: Spens – natkriveni gradski centar“, kojom je trasiran put rekonstrukcije, bez obzira na to ko bi se našao u prilici da radi projekat. To što smo to na kraju bili upravo mi je potpuna slučajnost, ali smo i sami sebi zadali komplikovan zadatak ovim strateškim dokumentom, koji prije svega čuva i „prednapreže“ sve vrijednosti koje je ovaj sportsko-društveni centar oduvijek imao integrisane u sebi.

Jedna od poruka Vašeg rada je i to da arhitekta ne mora djelovati isključivo kroz gradnju. Koliko je širok spektar djelovanja u arhitekturi i kako ga danas prenijeti studentima koji tek ulaze u profesiju? Da li Vas lično upravo ta višeslojnost definiše?

Među prvim citatima, koje nam je profesor Ranko Radović, osnivač Departmana za arhitekturu i urbanizam na našem fakultetu, na svojim predavanjima plasirao bila je misao Vitruvija da je arhitekta zidar koji je naučio latinski. Ne mogu da se sjetim koliko nas je to tada doticalo, ali vremenom se ispostavilo da je upravo na ovaj način, praktikujući ono što je govorio i citirao, Radović ugradio osjećaj i neophodnost interdisciplinarnosti u naš identitet. Arhitekta, a posebno arhitekta koji je primarno okrenut obrazovanju, je u obavezi da misli i djeluje interdisciplinarno i da djeluje u svim onim poljima koja su na bilo koji način vezana za život čovjeka u gradu. Studentima prenosim ovu misao doslovno, uz stalna podsjećanja da je arhitekta prije medijator, nego autor i da je neophodno da razumijemo arhitektonsko djelovanje kao posredovanje između čovjeka i kvalitetnijeg života. Ovaj stav ne definiše samo mene, već svakog ko razumije svoju ulogu u funkciji društva.

Arhitekta, a posebno arhitekta koji je primarno okrenut obrazovanju, je u obavezi da misli i djeluje interdisciplinarno i da djeluje u svim onim poljima koja su na bilo koji način vezana za život čovjeka u gradu. 

Projekat „Novi Sad – moderni grad“ je nagrađen Grand Prix-om na Novosadskom međunarodnom Salonu arhitekture upravo zbog svoje sveobuhvatne društvene angažovanosti. Zašto je važno da arhitektura bude alat edukacije i javnog dijaloga, a ne samo projektovanja objekata?

Multimedijalni projekat „Novi Sad – moderni grad“ je posebno ljubavno pismo našem gradu, kao ga je opisala moja prijateljica Milica. Mogu da kažem da je lokalni angažman ove prirode negdje i prioritet mog tima. Prethodno sam ukazala na važnost razumijevanja sopstvene pozicije i uloge arhitekata i arhitekture u savremenom društvu, ali takođe, posebno ponovo ističem termine medijatora, agenta, angažovanosti i posredništva, kao ključnih odrednica savremenog projektanta, bez obzira na poziciju na kojoj se nalazi i gdje radi.

„STRINGERI – evolucija prekarnosti, sloboda svjedočenja“, koji je nastao u saradnji Efemera kolektiva i Centra za istraživanje i edukaciju o Holokaustu, nagrađen je Grand Prix-om Najvećeg nacionalnog Salona arhitekture 2023. godine. Koliko je važno da arhitektura bude i politička, etička i humanistička praksa – posebno kada se bavi sjećanjem, naslijeđem i nevidljivim traumama?

„Stringeri“ su zaista poseban projekat, po pitanju saradnje, pristupa, realizacije, prijema i, na kraju, posljedica koje je donio. Arhitektura izložbi jeste i moj osnovni fokus, u istraživačkom i praktičnom radu, te ne propuštam priliku da se bavim ovakvim projektima, o čemu govori i moj ovogodišnji angažman za Bijenale arhitekture. Ovo je delikatna i visoko uticajna niša naše profesije i zaista su sve uloge arhitekture i razumijevanja dizajna prostora u njoj visoko amplifikovane. Zbog ovoga često lakše iz nje čitamo i u njoj prepoznajemo i političnost i moralne i humanističke stavove, kako ste naveli, i razne druge funkcije koju arhitektura u sebi generalno nosi. Ovakva vrsta projekata nam omogućuje da sažmemo misao, ma koliko ona kompleksna bila, i da je prikažemo u obliku prostornog stava. I često se kroz efemernu arhitekturu i bavimo najtežim temama, valjda u nadi da je u pitanju samo jedno tranzitorno iskustvo.

Vi i Vaš tim redovno učestvujete na konkursima, posebno za javne objekte. U više navrata ste istakli da je to profesionalna obaveza arhitekte. Zašto su konkursi važni, ne samo za rezultat, već i za samu profesiju i društvo?

Mnogo pričam o obavezama arhitekata, ali to iz mog ugla posmatranja života i stvari tako izgleda. Konkursi jesu jedna od njih, ukoliko želite da ostanete agilni i upućeni u tokove razvoja profesije. Moj tim najčešće konkurse radi da bi se odmorio, nakon mukotrpnog rada na nekom projektu ili istraživanju; nakon prijema novih članova u tim; kao, ponoviću riječ – obavezu – ukoliko je u pitanju konkurs za javni objekat, a mi imamo makar malo vremena da mu se posvetimo. Za jedan arhitektonski tim je jasno zašto su konkursi važni, a društvo bi moralo da zahtijeva raspisivanje i realizaciju arhitektonskih i urbanističkih konkursa za sve javne objekte koji su u planu, jer je konkurs jedini način dolaska do najboljih rješenja. Naravno, ima tu još dosta tema vezanih za logistiku iza raspisivanja konkursa, ali smatram da je to sekundarno u odnosu na važnost institucije konkursa.

Učešćem na konkursima, edukacijom kroz kolektive i djelovanjem izvan institucija – Vi i Vaši saradnici okupljeni u udruženju BAZA – Platforma za prostorne prakse (mismobaza.org) oblikujete paralelnu arhitektonsku scenu. Koliko je važno da arhitektura ostane otvorena za alternativne modele djelovanja, mimo tržišne logike i investitorske diktature?

Važno je. Takođe je važno ustanoviti određeni modus operandi i zatim ga primjenjivati dosljedno i bez izuzetaka u svim aspektima djelovanja koje neko odabere. Metodologija rada našeg tima polazi uvijek iz iste baze – bilo da se bavimo edukacijom, projektovanjem velikih javnih objekata, paviljona, izložbama, kustoskim radom, ili drugim oblicima kreativnog rada. Nešto što je svojevremeno bio „potpis“ arhitekata, koji su na fasadama ili u prostornim organizacijama svojih objekata ostavljali vizuelni kod uvezan sa njima lično, danas je upravo ovaj modus operandi o kom pričam. Prepoznavanje kroz specifičnosti kvaliteta djelovanja smatram najvažnijim pokazateljem vrijednosti jedne prakse, koji je danas moguće dosegnuti. 

Za jedan arhitektonski tim je jasno zašto su konkursi važni, a društvo bi moralo da zahtijeva raspisivanje i realizaciju arhitektonskih i urbanističkih konkursa za sve javne objekte koji su u planu, jer je konkurs jedini način dolaska do najboljih rješenja. Naravno, ima tu još dosta tema vezanih za logistiku iza raspisivanja konkursa, ali smatram da je to sekundarno u odnosu na važnost institucije konkursa.

Metodologija rada našeg tima polazi uvijek iz iste baze – bilo da se bavimo edukacijom, projektovanjem velikih javnih objekata, paviljona, izložbama, kustoskim radom, ili drugim oblicima kreativnog rada. Nešto što je svojevremeno bio „potpis“ arhitekata, koji su na fasadama ili u prostornim organizacijama svojih objekata ostavljali vizuelni kod uvezan sa njima lično, danas je upravo ovaj modus operandi o kom pričam.