Mentalna  ekologija /

Umjetnost ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti ljude koji mogu mijenjati svijet”

Maxine Green

Prostori mentalne ekologije i umjetnosti” je spajanje, ekologije, umjetnosti i svakodnevnog života kroz kontinuiranu akciju pojedinca.

Svakodnevna akcija koju prati multimedijalni sadržaj sa više različitih konteksta i aktivnosti koje se prepliću, a to su: akcija čišćenje, zatim umjetničke intervencije u prirodi čija je uloga pored estetskog iskustva spriječiti novo stvaranje otpada.

Posebno je važno što se ovaj projekat ne bavi isključivo eko - aktivizmom, već obuhvata podizanje svijesti, edukaciju, afrmacija umjetnosti i kulture, jedan prije svega holistički pristup cjelokupnim aktulenim lokalnim i globalnim prolemima sa kojima se suočava čovječanstvo danas, otud i sam naziv projekta “MENTALNA EKOLOGIJA”.

Evolucija čitavog projekta se ogleda kroz rad: “Kiseonik u Privremenom domu” čija se postavka prvo desila u negaleriskom prostoru nakon akcije čišćeja i intervencije u parku, zatim poslije toga dobijam poziv da se taj rad izloži na 43. likovnom salonu “13 novembra” na Cetinju.

Posebna zanimljivost u toku postavke rada jeste ta da sam za potrebe odgovarajuće svjetlosti dugo i besprekorno očistila pod, koji je tako čist dozvolio refleskiju svjetlosti i time se postigao taj levitirajuči utisak koji je radu bio potreban.

KISEONIK

Opisivanje i slikanje nevidljivog sam započla 2009. godine. Na drvenoj  podlozi sam oslikala  “ništa”, tj zlatnu površinu, vjekovima je na toj drvenoj podlozi čovjek slikao svetitelje, Bogorodicu, Hrista i andjele.  Ovim istražujem prirodu nevidljive svjetlosti, koncept vaskrsenja, smrti, sumnje, vjere i nade. Tražim i ispitujem da li postoje i dje su granice realnog prostora svakodnevice, prostora umjetnosti i prostora slobode. Ovo nije radikalan pristup prema ikonografiji, već pokušaj da naslikam uokovirenu sliku moga vremena, kao što je to uradio Kazmimir Mlajević sa crnim kvadratom.

PRIVREMENI DOM

Opisivanje i stvaranje nevidljivog sam započela 2020. godine u toku pandemije Korona virusa. Prvo sam željela shvatiti šta je to fizička a šta mentalna glad, šta je sve hrana mimo tijela a ne isključuje tijelo.

Instalacija sa zemljom i hlebom na stolu koji izranja iz poda nudi promijenu paradigme, kolektivan odnos prema hrani i gladi. Napravila sam recept kako bi zemlja mogla da se jede, po zlatnom pravilu desetine, dvadesetine i sedamdesetine.

10% zemlje, 20% mrivca hleba, 70% maka, hrana koja liči na zemlju a koja je simbol sna i smrti. 

Hlebu je ukinula fukciju hrane, on ne može da se jede, napravljen je od zemlje(gline) iz koje je nastao. Taj hleb je pauza, planetarni i loklani post koji je sada potreban.

Punktum rada je predstavljanje slike svijeta u nekolike rečenice i smjelost da ponudim rješenje.

SLIKA SVIJETA

Skoro svi resursi pale ljudske prirode su potrošeni, skoro svi resursi prirode biće uskoro potrošeni. Mislimo da je neprijatelj nevidljiv i mali, neprijatelj je oduvijek nesvjestan i nezasit.

Ako se predugo plašimo smrti i gladi nećemo preživjeti.

RJEŠENJE

Prvo planetarni identitet.

Svjesnost i umjerenost su lijek.

Ne postoji zdrava hrana jer zemlja može da se jede.

Naše tijelo, naša kuća, planeta Zemlja je privremeni dom.

Možemo početi sada sve ponovo, oprošteno nam je.

Udahni sad.

Da li kiseonik postoji?

Da li kiseonik možeš viđeti?

Na zemlji ima dovoljno kiseonika, u vječnosti nema kiseonika, nema ni smrti.

Dominantna je čežnja da duboko istražim umjetnost kao alat za duhovnu praksu, koji zaista može da služi za “dodatni kiseonik” koji omogućava da se lakše podnese a može čak i da se neutralno posmatra trivijalnost stvarnosti (iluzija, sjenke, matrixa..) i to ne mora da bude teško, može biti ne lako koliko ukusno..

Ovim dalje želim da podjetim sebe i posmatrača na istinu, kroz estetsko iskustvo, angažujući čulo vida, ukusa i mirisa (prostor u kojem je rad, miriše na eterična ulja, kamilica i tamjan).

Angažovanje čula je direktno povezano sa posledicama corona virusa u kojem se čulo ukusa i mirisa gube.

Istražujem koliko npr moja težnja ka dobroj namjeri ili (kosmička moralnost) ima snagu, omogućava mi da pružim “dodatnog kiseonika”.

Sa naučnog aspekta kvantne mehanike, koji je sad već u nekim segmentima empiriski dokazuje,  da svaka misao, dobra namjera su elektromagnetni valovi koji mogu da “inficiraju “ pojednice ili grupu, a u kontekstu umjetnosti mogu  čak zaraziti i onog ko umjetnički nije pismen. (uspavan, nesvjestan).

Hleb se više ne jede, na ikonama nema svetaca, zemlja može da se jede i ukusna je, sve je to vizuelna manifestacija nove paradigme, ili novo iskustvo, potrošene su rezerve tame, i samim tim nema prečica, jer prekoračili smo svi,  svejsni i nesvjesni.