Intervju: prof. Zoran Lazović, d.i.a. kustos crnogorskog paviljona na XVIII Bijenalu arhitekture u Veneciji
CRNA GORA JE OTVORILA SVOJ PAVILJON NA XVIII BIJENALU ARHITEKTURE U VENECIJI 20. MAJA DO 26. NOVEMBRA 2023. GODINE, NA ČELU SA KOMESAROM CRNOGORSKE POSTAVKE VLADANOM STEVOVIĆEM I KUSTOSOM CRNOGORSKE POSTAVKE ZORANOM LAZOVIĆEM. NA MEĐUNARODNOJ IZLOŽBI U VENECIJI, SA OKO 150 RADOVA CRNU GORU ĆE PREDSTAVLJATI 52 AUTORA IZ NAŠE ZEMLJE I SVIJETA. TEMA BIJENALA JE “LABORATORIJA BUDUĆNOSTI”, A CRNA GORA AUTORSKA RJEŠENJA PREDSTAVLJA U ISTORIJSKOM ZDANJU PALAZZO MALIPIERO. SA KUSTOSOM POSTAVKE ZORANOM LAZOVIĆEM RAZGOVARALI SMO O KONCEPTU, OKOLNOSTIMA, TIMU I IZLOŽBI,NJEGOVOM DOŽIVLJAJU CIJELOG DOGAĐAJA, KAO I O TOME KOJA OD ULOGA KOJE JE IMAO U SVOJOJ KARIJERI KAO UČESNIK NA BIJENALU U VENECIJI MU JE NAJVIŠE „LEGLA“.
PR: Tema bijenala je “Laboratorija budućnosti”, Vi ste se odlučili za naziv izložbe „Laboratorija budućnosti: Miraži (budućnosti) Crne Gore“. Koja je bila ideja, zasto baš taj naziv?
Sama ideja, naslov i slogan Laboratorija budućnosti kojeg je lansirala kuratorica 18 bijenala arhitekture u Veneciji Lesli Loko je genijalna, u duhu vremena i promjena, i naišla je na naše potpuno oduševljenje - komesara Vladana Stevovića i moje. Arhitektura je teleološke prirode i uvijek se odnosila isključivo na budućnost. Laboratorije, odnosno istraživanja (savremenije research by design ili klasično design by research) su uvijek bila neophodna kao preduslov dobre arhitekture, naročito je to vidljivo u odnosu na današnju površnost, trikove i brzinu koji preovladavaju u službi investitorskih zahtjeva, često neobrazovanih isto tako i populističkih. Kako vrijeme prolazi neke nove kreacije već umiru tako brzo čim nastanu - jer nemaju dubinu, samo tanko signalno značenje, i više liče na grafički dizajn nego na arhitekturu, nemajući tu kapislu u sebi, taj naboj neočekivanosti i novog, kao fenomen očuđavanja. Uopšte rečeno, predvidive stvari i stereotipi nijesu nikad bili mnogo zanimljivi. Budućnost je ta koja nas zanima, dok problematična sadašnjost zamara, a prošlost možemo da beskonačno otkrivamo, kao i budućnost!
Tu gdje živi stvaralaštvo postoji snažna veza između prošlosti i budućnosti. Boris Podreka je jednom prilikom izjavio da arhitektura budućnosti pripada arhitektima budućnosti, dakle onima koji dolaze. Da u svakom slučaju, ali mistika anticipacije i mogućnost predviđanja uvijek opstaju kao najmoćnije i najintrigantnije teme, sa svim svojim iluzijama, otkrićima, utopijama, zabludama i deziluzijama koje nose sa sobom. I genijalnošću kad se pogodi. Zato su značajni evergreen pokreti Avangardi/prethodnica po civilizaciju i kulturu, prije svega u umjetnosti, a potom i u arhitekturi. One nas i dalje stalno pokreću, inspirišu tim Božijim udahom. Furturizam, De stijl, sovjetski (ruski) konstruktivizam, rana Moderna, kao i otkrića koja donose fenomeni čistote rane Renesanse i purizam dobrog i snažnog Klasicizma. Arhigram, japanski metabolizam, Italijanski radikalizam u dizajnu i arhitekturi - Arhizum, Superstudio, zatim etička arhitektura Bakminstera Fulera i Libijus Vudsa, kreativni koncepti Džona Hejduka i mnogi drugi govore o ponovnom pokretačkom povezivanju arhitekture i umjetnosti, onda i literature, a sada i filma predstavljajući snažne životne stvaralačke koncepte promjene povezane sa društvom i vremenom. Filozofija je inherentna stvaranju u arhitekturi. Zatim Dekonstruktivizam i njegovih sedam inovativnih jahača novog doba - Bernard Čumi, Piter Ajzenman, Frenk Geri, Danijel Libeskind, Zaha Hadid, Rem Kolhas i Kop himelb(l)au - koji ne staju od svoje izložbe 1988. godine u MoMI, odnosno skoro deceniju prije toga. Oni su bili i ostali još uvijek jedini ARCHISTARS. Dekonstruktivizam se pojavio kao duh iz boce postmoderne na umoru, koja je isto tako svojim počecima davala svježinu promjene, iznjedrila prvo bijenale arhitekture (1980), a za nas sve označila je kraj sivila socijalističke epohe betonske Utopije. Pojavljuju se nova imena, sa jakim likovnim, etičkim i kreativnim konceptima, kao što su Alvaro Siza, Dejvid Čiperfild, Fransis Kere i mnogi drugi i mnogi mlađi. Sami Rintala, Aleksandar Brodski, Smiljan Radić, Odil Dek. I još mlađi. Čarobna riječ PROMJENA za nas je bila suština Miraža, a koju bi mogla da stvori laboratorija budućnosti. Od samog raspisivanja konkursa na sajtu mirages.me mogu da se nađu naša skraćena predavanja o toj dimenziji arhitektonskog stvaralaštva koju stalno pominjem. Svijet se mora vratiti vizijama.
Naše zanimanje za Utopiju postoji odavno, nastali smo i odrastali na tom SNU, na takvoj mašini vremena – jer ona daje nadu, jača vjeru i borbom daje smisao postojanja u profesiji, gdje su snažno povezani kreativnost i lična filozofija - kao manifest. Ona omogućuje mladim pokoljenjima bolji životni okvir i bolje uslove razvijanja. Generacije oko moje su tako odrasle, a danas tako nešto ne postoji više. Novac i profit po svaku cijenu kao ideologije postistine i neoliberalizma su bespovratno odnijele mnogo toga, prije svega dimenzije. Ovo su danas iskrivljene afine slike, ne samo u regionu. Ideja “Laboratorija budućnosti” je kao divno sjeme koje je palo na plodno tle i samo ubrzalo naše namjere, adekvatno vremenu i dobrodošlo u pravi čas - u trenutnoj situaciji u kojoj se našla crnogorska arhitektura i društvo. Uostalom isto kao i u većem dijelu šireg regiona, sa brojnim problemima ekološke, etičke, stvaralačke, upravne, političke i legislativne krize, u kojoj su brojni protagonisti izgradnje svojim postupcima (ili nečinjenjem) uticali na devastaciju životnog, estetskog i ekološkog prostora, i time žestoko uznemirili nacionalno blago prirode i ljudskog naslijeđa, pa i doveli u pitanje kvalitet same budućnosti.
Miraži, slike na obzorju, kao slike dvoraca na nebu, kao čarobne sumaglice u praskozorje, to je bila naša ideja potpuno kompatabilna sa idejom Lesli Loko. Podsjećajući se njenih duboko osvešćenih osvrta na kapitalne potencijale i tragične probleme Afrike, od kolonizacije i viševjekovnih nepočinstava prosperitetne gospode oksidentalne provenijencije, mi smo analogno tom diskursu htjeli da zalančamo još jedan beočug u afirmaciji započete prosperitetne klime u suštinskoj i kulturnoj deneokolonizaciji, alijenaciji opštih sloboda i usavršavanju demokratskih postupaka u Crnoj Gori za sve, pa i za veoma mlade stvaraoce. To se već pokrenulo na postu kulture, umjetnosti, i nadležnim ministarstvima, pokreće se na nivou urbanizma i zaštite svih nacionalnih vrijednosti nasljeđa. U najavi konkursa to je već više puta najavljeno i ponovljeno, pa i konsekventno izvedeno u paviljonu. Iako lišeni ikakvih političkih namjera, baveći se kulturnim afirmacijama ideja i kulturnim aktivizmom spremajući blistavu sjutrašnjicu, nehotice smo možda zagazili u mutne vode ideologija i društvene podijeljenosti, a htjeli smo isključivo arhitektonski progres u budućnosti kao što stoji na citiranim riječima Oskara Vajlda i Le Korbizjea u raspisu našeg konkursa za venecijansko arhitektonsko bijenale. I ovog puta moram da priznam da su umjetnost i arhitektura sa politikom u neraskidivo implikovanim odnosima. Utopijski model konkursa, onako kako ih je postavio Nenad Novakov (CEP, 1982-92) za mlade arhitekte i njihove vizije i koncepte ostao mi je kao zvijezda vodilja (oblikovan u katalog Grad Nade, 1984), a koji su mlade stvaraoce definitivno afirmisali sve od Ljubljane do Podgorice, od Splita do Skoplja. Mi se nismo ulagivali Lesli Loko i njenoj temi bijenala, mi smo mislili samo na sjutrašnjicu Crne Gore. To su naši Miraži. A laboratorija je već postojala, i postojaće, pa se i nadam da ćemo ispuniti data obećanja u raspisu konkursa. Jasno je i znano da je spremnost na promjene najjača među ljudima u Crnoj Gori u odnosu na širi region.
PR: Da li ste zadovoljni odzivom na raspisani konkurs pod zadatom temom?
Bio sam zbunjen malim odzivom arhitekata i nearhitekata na raspisani konkurs, moram da priznam da sam očekivao najmanje 25, 50 pa i 100 radova. Mislimo da možda razlozi malog odaziva leže u kratkom roku za izradu prijedloga, a možda i tokom vremena stvorenom nepovjerenju prema instituciji konkursa uopšte. O ovim pa i drugim uticajima koji su odvratili moguće učesnike od konkursa ne bih govorio više ovako pretpostavljajući, na vama je da pokušate da realno prosudite razloge ako je to uopšte moguće. Duga je tradicija konkursnih takmičenja, sjetimo se samo srednjeg vijeka u prostoru današnje Italije u slikarstvu predrenesansnog/renesansnog/baroknog razdoblja u nadmetanju najboljih slikara. Institucija konkursa nije oruđe manipulacije investitora i vlasti, već javno demokratsko nadmetanje najboljih ideja u datom kontekstu i jako zavisi od promotera konkursa, a to su raspisivač i žiri. Ovog puta žiri, odnosno njegove tri članice (ne računajući na komesara i mene), Iva Marčetić, Biljana Gligorić i Slavica Stamatović-Vučković afirmisao se kao izuzetno kompetentan, precizan u argumentima, elokventno analitičan i odgovoran, izabravši radove koji su pokazali kvalitet i usmjeravajući ih prema iskazanim kvalitetima ka njihovom poboljšanju. Tako je opstao jedan izuzetan rad, činjenično lauretski, jedini koji je prošao bez primjedbi (Budvanin Goran Marinović, Wenzhou-Kean University, Kina), i tri rada koja su pročišćena i unaprijeđena i sada predstavljaju značajan doprinos konkursu, zapravo izložbi. Jedan od njih je rad nearhitekte i grafičkog dizajnera (Maša Mušikić, Nikšić) koji smatram veoma uspjelim. Žiri je odbacio šest radova kao neafirmativne i neadekvatne raspisu. Prihvatio sam realnost trenutka, a u suštini zadovoljan sam postupkom i ostvarenim, a korekcije ćemo napraviti u sljedećem životu.
PR: Pored raspisanog konkursa, jedan broj arhitekata ste i pozvali da učestvuje, zašto ste se odlučili za taj koncept?
Kao u svim sličnim situacijama, a ne znajući još za ishod konkursa, kao liniju vodilju, potporu i kreativnu snagu pozvali smo nešto manje od oko pedesetak imena za koje smo mislili da mogu da daju doprinos trenutku i temi, podignu događaj na neophodni nivo i tako pomognu, i učesnicima konkursa, i nama u realizaciji izložbe. To su bile zanimljive stvaralačke ličnosti različitih generacija i radnih pozicija, mjesta rođenja, obrazovanja i mjesta rada. Uglavnom onih koji rade u Crnoj Gori ili su rasuti u dijaspori, kao i više autora iz regiona. Besprekorno su prihvatili poziv, pripremili radove i preveli tekstove za izlaganje i katalog u datom kratkom vremenu. Na žalost neki se nijsu odazvali, a nekolicina radeći u inostranstvu nije mogla da se vremenski uklopi. Tako smo izgubili nekoliko nama važnih stvaralačkih ličnosti i arhitekata koji rade u značajnim svjetskim biroima ili su bili u drugim obavezama (Slobodan Radoman, Matija Vuković, Jelena Vučić, Dušica Pašić, Marta Nikolić, Miloš Ušljebrka, Milica Božović, Tijana Mačkić, Jelena Šćekić, Sara Cesarević i drugi). Posebno žalim za neučešćem sjajnih djevojaka arhitektica u koje vjerujem da imaju snage da mijenjaju stvarnost arhitektonskog stvaralaštva. Osim pomenute dizajnerke, od nearhitekata na izložbi učestvuju i japanološkinja, pejzažna arhitektica, industrijska dizajnerka, teoretičar i kritičar savremene arhitekture, a od umjetnika slikarka, skulptor, umjetnički fotografi, sineasti i jedan arheolog. Svaki prijedlog i sve odluke su provjeravane između Komesara Vladana Stevovića i mene, prije svega njegovo pokroviteljstvo i prisustvo svim aspektima smotre bilo je od presudne važnosti, naravno uz konsultacije i pomoć djevojaka iz Direktorata. Razvoj događaja je potvrdio da su to bili zdravi i ispravni prijedlozi kao i koncept.
PR: Da li su neki radovi posebno izazvali Vašu pažnju?
Nismo znali šta nas očekuje, ni broj učesnika koji će se odazvati, niti šta će izlagati. Potpuna neizvjesnost. Bilo je veliko uzbuđenje, pa i moja nervoza, kao i dugi neprijatni momenti iščekivanja nakon malog odaziva na konkurs. Zamislite, mi nismo selektovali radove učesnika po pozivu! Izbor se nije obavio po već viđenim radovima. Kako su stigli tako su i ostali, ponegdje manje popravke i po neka tehnička sitnica. To je bila posljedica prijateljskog shvatanja poziva u smislu kolegijalnosti, neizrečenog obostranog povjerenja, koje je nastalo iz izazovne teme kao i samog prestižnog događaja. Arhitekti su i ovdje pokazali da nisu samo servisi investitora i da ne trče samo za poslom, ugovorom i novcem. Jasno je da ova tema nije bila pogodna za svakog, ali nekima je baš ležala.
Mladen Maslovar (Kotor, sada na studijama u Parizu), stvorio je izvanredno duhoviti opus od šest radova, kao i Srđan Marlović (Herceg Novi) sa teoretsko-praktičnim istraživanjima zaštićenih istorijskih urbaniteta i izuzetnih mjesta prirode. Oni su bili jedni od vedeta ove smotre. Izuzetni su radovi-instalacije – Orihon, japanske harmonike Darka Radovića, Emeritusa Keio Univerziteta (Tokio) i slikarke Davisi Boontharm (Bankok). Poseban fantazmagorični pristup su ostvarili Zlatko Nikolić i Anoe Melliou (Berlin) sa postavkom devet teritorija prirode Crne Gore, Anđelka Bnin Bninski sa crtežom krša i Vlado Lutovac (Polimski muzej, Berane) sa temeljnom arheologijom (identiteta) Crne Gore na 8 panoa i video radovima. Pomenuo bi još i mnoge druge, te zbog prostora još samo ekološko-klimatsku instalaciju artificijelnog drveta Đorđa Stojanovića (Melburn) i njegovog tima, Nikolu i Mariju Novaković (Kotor) sa izabranim esencijalno važnim temama zaštite i revitalizacije istorijskih cjelina. Pozitivna hipoteza o aroganciji, Anahronizam i Oda kamenu su biseri intelektualne, kreativne, intuitivne i naučne osnove stvaralaštva.
Izložene fotografije predjela su izuzetne i nećete ih naći lako na drugim mjestima ili u drugim medijima tako na okupu. Profesionalni fotografi su patriotski i krajnje nesebično pomogli ovu smotru – sve doajeni, izvanredni majstori autorske fotografije Branko Strugar, Duško Miljanić i Lazar Pejović, kao i sineaste Bane Milatović i Andreja Mugoša sa triptihom video radova. I na njih smo nailazili gotovo slučajno, pronalazili jednog po jednog, to je bilo kao otkrivanje potpuno nepoznatih dimenzija crnogorske umjetnosti.
Uzgred, ako se može reći riječ multimedij, u paviljonu se simultano prikazuje na pet monitora pet video filmova namjenski rađenih za ovu smotru. Osim navedenih umjetnika, izlaže i skulptor, umjetnik iz Pariza Darko Karadžić (Nikšić), na temu raspada / rastakanja staničnih objekata i uskotračne pruge Nikšić - Vilusi (civilizacijski raspad) sa instalacijom i sjajnim autorskim video filmom i tekstom poetese Nine Živančević (Njujork, Pariz). Osim nekoliko manifestnih tekstova – Mileta Bojović i Marko Radonjić (Podgorica), Luka Skansi (Venecija, Ljubljana, Milano), Radovan Radoman (Podgorica) sa svojim bečkim timom arhitekata, aktivirane su i polemičke teme, njih pet je u svom duhu postavio izuzetni i talentovani arhitekta Srđan Tadić (Nikšić) sa svojim nadahnutim i borbenim mladim timom. Pravi futuristički prijedlog je koncept Brace Gakovića (London, Beograd) za Ulcinjska jezera, i duhovit Eho iz budućnosti arhitekte Mustafe Muje Musića (Beograd). Uzbuđenje odličnim radovima nema kraja i to shvatamo kao katarzu i nagradu višemjesečne borbe za ovu ideju. Dakle veoma raznovrsno i bogato, i mnogi tu mogu naći svoje favorite, što je bolje nego da ih ja izdvajam po svom senzibilitetu. Hvala svima njima!
Aspekt projektovanja i arhitekture ostvaren je kroz crteže, koncepte, vizije uz tekst, u dualitetu, uz radove koji su imali i naučnu podlogu u doktoratima, master radovima i objavljenim naučnim tekstovima - Srđan Marlović, Anđelka Bnin Bninski (Beograd) i Petra Čoko rođena Lukovac (Ljubljana). Pozitivna hipoteza o aroganciji Radović+Boontharm je esencijalna kao esej, teoretski manifest, analitičko-sintetički refleks, ogledalo, pa i inspiracija esencijalne poruke samoogledanja, laboratorijskog samoogleda ovog sveukupnog bijenalskog aktivizma u paviljonu, odnosno stigma misli, teorije, akcije, prakse, a Južina i druge table, odnosno priče legende Mladena Maslovara pogađaju suštinu na ovom mjestu (na primjer Boka) neispričane stvarnosti.
PR: Kako je tekla organizacija sa ministarstvom, s obzirom da Vi stanujete u Beogradu?
Da, mislim da je to nemoguće prepričati, sve moguće žice su se usijale, ali u duhu ovog vremena i sa takvim timom kao da se poznajemo oduvijek, što smo i utvrdili da je tačno kada sam stigao u aprilu u Podgoricu, naš rad i međusobni odnos je postao za nas sveti. Posvećen potpuno, tim je radio kao jedan, srcem i dušom za Crnu Goru, za ovo Bijenale, i za nagoviještene promjene. Timski rad, nesebičnost, ogromni entuzijazam, više mjeseci neprekidnog rada uz svakodnevicu od najmanje duplog radnog vremena. Pomoć smo dobijali od svih kojima smo se obratili, bilo to upućeno iz Podgorice ili Beograda. Zahvalnost za divnu predusjetljivost dugujemo mnogima, zapravo svima pomenutim u katalogu, posebno Lazaru Pejoviću (Cetinje) bez koga ne bismo završili mnogo toga, pa ni katalog. Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Direktorat glavnog državnog arhitekte i razvoj arhitekture su kao domaćini i organizatori apsolutno pomagali u svemu potrebnom, a ministarka Ana Novaković Đurović je i otvorila izložbu u Veneciji. Pri tome nam je svojim iskustvom puno pomoga ministarka Maša Vlaović iz Ministarstva kulture i medija. U startu se kasnilo bar četiri do šest mjeseci (sigurno više), a sve ostalo je bajka sa hepiendom. Učesnike koji žive i rade u Kini, Singapuru, Melburnu, Bankoku, Beču, Berlinu, Parizu, Milanu, Veneciji, Cirihu, Ljubljani, Podgorici, Beogradu, Nikšiću, Kotoru, Herceg Novom, Cetinju itd., kontaktirali smo mejlovima i telefonski gotovo svakodnevno u jednom periodu.
Poznato je da ovako kompleksan rad ne može bez suštinske sloge. Beograd je pri tome postao samo jedna adresa nedaleko od centra Podgorice. Sve distance su nestale. Nemojte misliti da je ovo neka frazeologija, serija lažnih komplimenata i loš komercijalni advertajzing.
PR: Da li ste zadovoljni izgledom paviljona, da li biste nesto uradili drugačije sada kada je otvoren?
Paviljon nikad nije izgledao ovako lijepo, prije je ličio na derutnu pećinu premazanu petrolejom, poplavljenu u visini 1,2 metar, iskrzanih i loše iskrpljenih zidova, sa razvaljenim zastarjelim svjetlom. Odmah ispod u jednoj prostoriji nepričvršćeni željeznički drveni pragovi i voda koja se ljuljuška na metar dubine. I isparava. Zajedno smo, a svi arhitekti – Vladan Stevović, ja, Tamara i Viktorija (malo kasnije i Maja) iz Direktorata glavnog arhitekte predložili i našli adekvatne dvije nijanse sive – svijetlu i tamnu (boja krasa, krša i kamena) i sa malo dodate i umiješane crvene vizuelno otvorili i monoformno harmonizovali prostor uz neznatna rušenja, ali i veliki napor, priključivši još dva prostora aktuelnom izložbenom prostoru – kancelariju i prolazni hol. I to je izuzetno uspjelo. Zumtobel i Eurotehnika su nam kao sponzori učinili da prostor postane jedna savremeno opremljena i osvjetljena, lijepa i prostrana galerija, a Knauf i Lamex štampanje izvrsnog kataloga u Golbiju. Izvukli smo maksimum. Više i bolje ne bi ni moglo. Ostaje da se ministarstva ekologije i kulture dogovore kako dalje oko prostora. Ovdje neprekidno rade tri aparata za izvlačenje vlage, prostor je dislociran i usamljen u odnosu na ostale paviljone, i njegovo pronalaženje posjetiocima nije lako.
- Srđan Marlović (Herceg Novi) sa teoretsko - praktičnim istraživanjima zaštićenih istorijskih urbaniteta i izuzetnih mjesta prirode.
PR: U medijima se uglavnom mogu vidjeti iste fotografije koje prikazuju samo 3-4 ista autora, mi koji nijesmo bili lično teško da možemo imati uvid u cijeli izgled izložbe. Da li postoji neki plan da se nakon zatvaranja izložba na neki način približi crnogorskoj javnosti?
Postoji više prijedloga da se izložba ponovi, možda u malo većem formatu (A1), i to u Podgorici, a možda i dalje, možda čak i prije zatvaranja bijenala. Izložbu je teško doživljeti iz kataloga. Katalog je kao knjiga, a izložba je živa, u prostoru, traži vrijeme i koncentraciju. Sigurno da ćete preko kataloga saznati više o samoj izložbi. Na sajtu mirages.me se mogu vidjeti svi radovi i svi tekstovi, kao i fotografije - cio katalog. Evo, zbog vašeg pitanja otvorio sam obnovljeni, ažurirani sajt, besprekorno urađen i u prvoj, i u ovoj drugoj verziji. Sve je tu. Fotografije sa izložbe i otvaranja pojavljuju se na sajtu ministarstva, instagramu, fejsbuku.
Miraži kao odblesci ideja, kao neka vrsta prisustva utopijskog privida i fatamorgana odsjaja budućnosti u stvaraocima – kao elementima neizostavne i nezaustavljive istine o ispravnom - korisnom, lijepom i solidnom - nosi nas i vraća nas u isto vrijeme - kao povratak u budućnost - simultano - sa povratkom u prošlost - na avangarde, na Deset knjiga napisanih prije više od dva milenijuma, i na sve anticipacije novih demokratskih nastojanja u PROMjENI loših navika - postupaka, zakona, namjera, pa i arhitektonskih konkursa kao neophodnog metoda i oruđa u uspostavljanju javnog dijaloga svih, i onih do sada neprivilegovanih.
PR: Vjerovatno ste pročitali reakciju Patrika Šumaher-a, direktora ZHA, kako u paviljonima dominiraju dokumentarci, simboličke instalacije, dok se arhitektonska djela ne vide na 99% izložbenog prostora. Šta mislite o tome?
Šumaher je izjavio da bijenale generiše konfuziju i razočarenje. Mi to nijesmo imali na umu, jer je to izjavljeno poslije radnih otvaranja paviljona. Mi nisjemo željeli egzibicije, štosove, fore i fazone, mislili smo na budućnost arhitekture i života u Crnoj Gori, da arhitekturom trasiramo jednu novu budućnost i prosperitet ljudima domaćinima koji bi sa radošću mogli svijetu da pokažu nedirnute ljepote prirode, planinskih vrhova sve do mora, sa harmonično uklopljenom arhitekturom u iskonske vrijednosti prirode, ljudi, mjesta... Htjeli smo da umiveni predjeli i gradovi zasijaju Evropom i svijetom i podignu zemlju na viši stepen društvene savjesti i kreativnosti, i bogatstva u svakom smislu, i zemlje i stanovništva.
- Mladen Maslovar (Kotor, sada na studijama u Parizu), stvorio je izvanredno duhoviti opus od šest radova
Šumaher govori o sadašnjem sadržaju i statusu bijenala u Veneciji. Tako je govorio i 2018. godine. Ispravno. A da li sve te razvijene zemlje mogu da pokažu nešto od aktuelne arhitekture a da se ne postide? Izbjegli su to. Paviljoni su tu i tamo ideološke propagande populistički ustrojene sa „društveno pozitivnim korektnostima“ i konceptualnim izmotacijama i kreveljenjima. Aleksandar Brodski je 2006. godine, i više puta kasnije pokazao da određene literalne stilske figure i kategorije surovog kriticizma, realiteta, cinizma, sarkazma, metafore, alegorije itd., kao i distopije/utopije mogu da se izraze i u arhitekturi isto kao i u umjetnosti. Sva umjetnička, arhitektonska filmska i druga bijenala u Veneciji prave ogroman novac u neprekidnoj smjeni, non-stop. Jedna vrsta miksa sajma, cirkusa, ozbiljne arhitekture i pokušaja konceptualnog performansa. Trijenale u Milanu je više arhitektonski disciplinaran, i profesionalno usmjereniji, a takav je i tradicionalni pristup fakulteta arhitekture u Milanu nepromijenjen od ’70-tih. Uvijek se sjetim Kuratorice Kazujo Sedjime koja je afirmisala arhitekturu, makete, crtež, senzibilitet, detalj, bjelinu i pejzaž kroz arhitektonsku konkretnost, i Rema Kolhasa koji je ispričao stogodišnjicu razvoja moderne arhitekture kroz ostvaren društveni napredak, savremenu arhitekturu, materijale i projekte. Arhitektura kod mnogih oponaša umjetničke koncepte jednog poteza, a to nije svojstvo arhitekture, mi smo arhitektonske crteže koncepata i vizija krajnje tradicionalno i konzervativno izložili okačivši ih o eksere.
PR: Kakvi su Vaši utisci sa ovogodišnjeg bijenala generalno? Da li su projektovanje i izgradnja zgrada samo povod za grižu savijesti? Kako Šumaher postavlja pitanje na osnovu onoga što je predstavljeno?
Više nema griže savjesti, svijet je u traganju za novcem i profitom regresirao, tu nema savjesti a sve je manje ljudskosti, ljepote, dobrote, a sve više užasne globalne štete. To našu Utopiju čini stvarnijom i neophodnijom. „Da li je moja koncepcija arhitekture kao discipline preuska ako očekujem da vidim arhitektonski dizajn na arhitektonskom bijenalu?“ upitao se Šumaher, i dodao -„Mislim da nije“. Pažljivim gledanjem, osim što se vidi besmisleno arčenje novca bogatih u konceptu neke zaboravljene pa opet pronađene „korektnosti“, mogu se naći elementi dobre i neophodne arhitekture. Ona nije roba, niti novac, kad to postane ona nije više arhitektura. Ipak na tako velikom prostoru ima vrijedne arhitekture. Srećom, nijesmo oponašali bogate, svaki evro je pažljivo iskorišćen. Pronaći ćemo prestiž na drugi način. Ne zaboravimo, da se rušenjem i ratovanjem odnosno urbicidom otvaraju nova tržišta za već bogate, i taj sumrak se nadvio nad Evropom ponovo. To je suština evropske neoliberalne osiromašenosti sirovinama i novog talasa tihog ili bučnog neokolonijalizma. Na ruku im idu mali korumpirani sistemi i državice. Nijesmo u prilici nikog da kritikujemo, no da tražimo vlastiti put spasenja.
PR: Pretpostavljam da ste sad na neki način više informisani o stanju arhitekture i arhitektonske misli u Crnoj Gori. Jasno je da ne tretiramo prostor onako kako zaslužuje. Šta mislite zašto se to dešava i kako krenuti u pozitivnom pravcu?
Mlađe arhitekte iz Crne Gore nijesam poznavao, osim nekoliko. Zato je i raspisan konkurs. Zapravo poznajem mnogo više od nekoliko, bar one koji su studirali u Beogradu sa pohađanja nastave u mom Master studiju na Arhitektonskom fakultetu. Nekad sam dobro poznavao cijelu jugoslovensku arhitektonsku scenu - od ljudi, do projekata i konkursa. Prostor je bio jedinstven (jugoslovenski), izbjegavane su sve lokalne i zatvorene enklave, žirirali su najeminentniji stvaraoci – bardovi, nije bilo lokalnih dogovora i namještanja nagrada. Na žalost, Goran Božović odavno nije živ, a on je kao i mnogi drugi iz CEPa istraživalo prostor svih djelova Crne Gore i objavljivali izuzetne studije, pa i radili projekat Narodnog pozorišta u tadašnjem Titogradu (Stanko Gaković, Miloš Bobić, zatim Braca Gaković, itd). Njihove radove nijesmo izložili, trećina izložbe nije postavljena iako je pripremljena, kao takozvane krhotine i kao bleskovi (miraži) u vremenu nestalih slika. Našli smo da je i ovo postavljeno bilo prilično i dovoljno obimno i kompleksno. Danas više nije moguće sa distance pratiti jednu posebnu profesionalnu sredinu, osim ponešto saznati tu i tamo. Dakle, u suštini sve je za mene bilo tajna, a ipak se nešto pomalo znalo. Veze su ostale ali na manjem intenzitetu. Baćko Keković je bio i ostao naš veliki prijatelj, i pokrovitelj (nekad) mlađih, a mi smo pomagali oko formiranja škole arhitekture u Podgorici. Lično sam donio fakultetu arhitekture prvu akreditaciju posle riješenih nesporazuma sa profesorima građevinskog fakulteta.
O sadašnjosj situaciji ne bih raspravljao, sigurno može bolje, postoje i dalje veliki resursi. Ne stvara pojedinac, nego pojedinac i zajednica, gdje svaki novi projekat treba da donese unapređenje zajednice, to je ustavni protokol svake zemlje koja drži do sebe. Ovo bijenale će poslužiti da se donesu neki novi odgovori, otvori javni dijalog, naprave prioriteti, a sve je već krenulo nabolje, samo neki malo kasne, koče uzbrdo, kao i obično. Situacija u podnormiranim zajednicama je loša svuda u svijetu, a prekonormiranih je pod kontrolom – a to je već stepen kulture opisan i u zakonima, i to u zemljama kao što su Norveška, Francuska itd. Za gradnju mosta Oresund Malme-Kopenhagen, čekalo se dvadeset godina, dok se nije napravilo vještačko ostrvo pored prirodnog da se zaštićene ptice same presele na njega, tek onda su počeli radovi. U radovima na crnogorskom paviljonu na bijenalu su se zapravo sudarili još uvijek bojažljiva arhitektonika budućnosti i sura i prelijepa tektonika planinskih vijenaca kombinovana sa predivnim brdovitim predjelima, rijekama i jezerima, priobaljem. To nije sugerisano učesnicima, to je jedno od postamenata budućnosti kojeg su učesnici sami otkrivali kao univerzalnu istinu o ovom prostoru. Divan mladi svijet kojeg sam upoznao oko ovog bijenala izboriće se za novu Crnu Goru budućnosti bez sebičluka, sitnih interesa na računog svega, bez nasilništva prema svemu lijepom i dragocjenom, a nikako osionošću, vulgarnošću, primitivizmom, siguran sam.
PR: Bili ste i autor/učesnik na bijenalu i Kurator, Kustos…koja Vam je uloga najviše legla?
Sve je to uzbudljivo i neizvjesno, svako učešće na svakoj poziciji. Intencije su slične, utopijske (Novi napori, 2006), Instalacija 14-14 (2014). Uzbudljivo je bilo i na prvom bijenalu arhitekture (1980), to je bio skup istinskih velikana arhitekture, novi koncept koji je za svakog posjetioca značio veliko stečeno znanje posjetom. Ovogodišnje iskustvo ostalo je neizbrisivo iz duše i srca, radili smo ko jedan, nije bilo rasprava, svađa, sujete, praznih priča, razmimoilaženja u stavovima, osim ponekad radne nervoze, jedan aktivirani neprestani brejnstorming u traženju najadekvatnijih rješenja, a nije ni bilo ni vremena za takve situacije osim potpunog posvećenja ideji i realizaciji. Od Komesara Vladan Stevovića, do izlagača kojih je bilo mnogo, preko pedeset, sve do učešća požrtvovane Tamare, Viktorije i Maje, dreamteama Direktorata, a koje su od organizatora priskočile u kreativni tim rješavajući sve novonastale situacije oko pisanja, prevođenja, koncipiranja i izrade crteža projekta i realizacije, dizajna totema i torbi, uređenja prostora, štampanja kataloga i bijenala, traženja sponzora, transporta, komunikacije sa gospođom Mikol - sekretara bijenala, itd. Zdušno radeći kao jedan, sve sa ljudima koji su pregalački sa sjajnim entuzijazmom podigli izložbu – Novicom, Majanom i Rajkom. Tragajući u kratkom vremenu sa najboljim opcijama za razvijanje koncepta i njegovu realizaciju, telefonski sam kontaktirao brojne, tada meni nepoznate ljude, koji su svi objeručke davali pomoć i savjete, a to nisam doživio nikad. Jedna predivna aktivnost koja je sve druge zasjenila mnogostrukim izazovima. Nova ljubav zasjenila je sve stare, kako bi to umio da kaže arhitekta Dejan Miljković. Konsekventnost ideje i realizacije, njen smisao u ukupnosti svih novih akcija i reformi Direktorata, saglasnost kataloga i izložbe čine ovaj nastup doživljajem iznad svih drugih, ili više od igre. Ovaj rad za crnogorski nastup u Veneciji učinio mi je i ostavio veliku životnu radost.
